Piše: Ahmed Burić / Zagrljaj rata

Presuda Iliji Jurišiću od 12 godina za eventualni ratni zločin u Tuzlanskoj koloni je već stara vijest. Prestižu je stalni novi protesti, najavljeni od svih strana mogućih ugroženih kategorija. Osim nekoliko desetina (ili stotina, iz naših dnevnih novina nije moguće saznati koliko je ljudi tačno bilo na protestu) Tuzlaka, niko nije i našao za shodno da se time ozbiljnije pozabavi. Tako je Jurišić ispao žrtva, prvo nebrige ove zemlje za bilo kojeg svog građanina, i drugo neriješenih odnosa unutar svih pravosuđa na području bivše Jugoslavije. Ispalo je da je Srbija osudila građanina BiH za zločin počinjen u BiH. A kako je u Haagu presuđeno da Srbija nije direktno pomagala rat u BiH, tako je Srbija osudila čovjeka za nešto u čemu nije bila strana u sukobu. Blago rečeno, nelogično, ali takav je cijeli ovaj prostor i tako su (ne)uređene stvari u njemu.

Suštinski, iako je malo ko to spreman priznati – i iz BiH i iz Beograda - Jurišić, dohvaćen zbog toga što se onima koji su zaista izveli neke od operacija važnih za odbranu gradova u BiH, objektivno, ne može suditi. S druge strane, stvorena je atmosfera u kojoj je procesuiranje ratnih zločina tabu-tema: naše pravosuđe, objektivno, nije pokazalo nimalo interesa da kazni one koji su doista krivi – a bacali su ljude u jame i likvidirali ih po mjestima koje je kontrolirala Armija BiH, i HVO, o Vojsci RS da ne govorimo – pa je Srbija otvorila lov na one do kojih (misli da) može doći.

No, čini se da u svemu ovome ima i nečeg duboko ostrašćenog, pomalo iracionalnog. Prema medijskoj zastupljenosti i izjavama srbijanskih dužnosnika moguće je zaključiti da je no. 1 s top liste željenih eventualnih "zločinaca" iz BiH, Ejup Ganić, za kojeg svako ko ima dvije čiste o tome ko je šta radio u zapovjednom okruženju oko Alije Izetbegovića – zna da je bio ništa više od pokaznog modela. Istina, najvažnije je da se svačije učešće u događajima, i onda zaključi ko je kriv. Profesor u Americi koji je , od predratnog komuniste i Jugoslovena, prigrlio SDA kao svoj duhovni background. Istina, Ganić iz vana može djelovati kao neko vrlo moćan: ima vilu u centru Grada, privatni univerzitet na kojem predaju ugledni profesori, javno se eksponirao na mjestima koja zahtijevaju kakav – takav ugled, nešto međunarodnih veza... Objektivno nesimpatičnom kakav jeste, svašta bi mu se moglo nakalemiti, ali suštinski – on nije "taj". Nije se pitao. Po Sarajevu i ostalim gradovima šetaju se oni koji su doista okrvavili ruke, ali onda bi se moralo pogledati istini u oči, pa bi Srbija, ako joj je do pravde, morala zaredati prvo po Republici Srpskoj, umjesto da Tadić onako bezrezervno i državnički nimalo mudro, podržava Dodika u svakoj sili i gluposti koju provodi.

Tu negdje dolazimo i do suštinskog pitanja prava i pravde: objektivno, sudovi na svim stranama u bivšoj Jugoslaviji nisu pokazali veliku odgovornost kad su u pitanju «naši dečki». Koliko su dobili Škorpioni za one monstruozne egzekucije? Zar Branimir Glavaš uredno ne gradi kuće po Hercegovini? Šta se šesnaest godina čeka oko slučaja Grabovica? Šta je tačno radio Krizni štab u Bugojnu? I tako dalje, i tako dalje...

Očekivati da se pravda potvrdi na slučajevima kao što je slučaj Jurišić, je potpuno bezizgledno, unatoč činjenici da svjedoci optužbe uopće nisu znali o kome se radi. "Radnja" koju u Beogradu vodi tužitelj Vladimir Vukčević, naprosto mora raditi, a njima nije važno ko je zaista kriv. Druga je stvar, ko se oko čega dogovara: kad je s druge strane neko razuman, mogućnost da se stvar ovako ili onako riješi – postoji.

Kad su s jedne strane nesposobni "alkalajevci", a s druge još uvijek ostaci Koštuničinih tajnih službi, s mirisom krvi u nosnicama, izbrušeni po Vlasenici, Zvorniku i ostalim mjestima, gdje su se događale strave i užasi – onda dogovora nema. I strada neko poput Ilije Jurišića, ko to, barem prema ovim aršinima – nije zaslužio.