INTERVJU / "Trebamo shvatiti da smo zaostali i da tonemo dublje"

Vaše područje djelovanja, i ono gdje ste pokušali uraditi najviše, bila je kultura. Ipak, u Mostaru ni na tom polju nije bilo nekih pomaka jer očito je nedostajao politički dogovor i za to. Gledano sa distance, iz Poljske, kako Vam danas djeluje čitava mostarska priča?

Svijet se danas bavi pitanjima koja pomažu ljudima da izdrže pritisak i nesigurnost svijeta i vremena u kojem nam je suđeno da živimo. Svakodnevno smo na udaru apokaliptičnih priča o propasti svijeta, o tome kako nam je ostalo još malo da preživimo. Na tom strahu se naše ideje bacaju u okove. To nas dovodi u situaciju kratkoročnih planova koju neki s razlogom nazivaju “tiranijom trenutka”. U tom “trenutku” (čitaj životu) sve se mora desiti, a narastajuća nestrpljivost razara sve do sada poznate nam strukture društva. Nastala “razaranja” mnogo teže se obnavljaju nego domovi razrušenog mostarskog Bulevara.

No, kada se shvati da Mostar živi vremejene, ne samo vrijeme u skladu sa idejom “tiranije trenutka”, nego da se hrve i sa anahronim nacionalizmima i mitovima koji nam zatamnjuju realnost, onda možete razumjeti zašto je Mostar za mene i nada, i nedaća.

Upravo umjetnost može da omogući kreiranje nove slike, tako nedostajuće nam cjeline viđenja. Ona nam pokušava pojasniti, iz dubine empatijskog viđenja, što nas to tišti. I upravo takva kultura je ona koju sam zatekao u Poljskoj. Kultura postavljanja pitanja bez bojazni da će postavljena pitanja izazivati podsmijeh. Nema glupih pitanja.

Pitanja su to o današnjem svijetu koji je tako neodređen i rasplinut. Za mene kao ateistu granice razumijevanja svijeta-Mostara neće biti vezane za pogled u nebo, Boga, moj pogled i pitanja će biti upućeni prema “božanskoj” umjetnosti.

Da nema Abraševića, trebalo bi ga izmisliti

Kako danas cijenite ulogu samog Abraševića u održanju mostarske urbane scene? Uzimajući u obzir da u Mostaru nema kina, pozorišta se zatvaraju, a kafići su jedina "kulturna“ dimenzija.

Da ga nema, da nije bilo Abraševića, trebalo bi ga izmisliti. No, na svu sreću tu je, živi. Odavde gdje sam sada teško mogu razumjeti zašto Abrašević toliko mrze i zašto ne dopuštaju razvoj nečega što je naše, mostarsko ali i europsko naslijeđe urbane i kreativne scene. Spojilo se europsko i mostarsko. To je najbolji pokazatelj značaja tog prostora. Abrašević je vizitka grada na Neretvi. Prepoznat je kao mjesto koje zrači dobrodošlicom, u kojem se pojavljuje gostoprimstvo. To mjesto je utočište putnicima namjernicima i onim koji su se našli u nedaći mostarskog gradskog kaosa.

Zaboravili smo na gostoprimstvo, sada je na nama da ga ponovno izgrađujemo, da se naučimo nanovo primati gosta. Abrašević može primati goste jer zna ko je. To pitanje “ko sam” potrebno je danas i Mostaru i BiH, Europi; svakome od nas osobno. Ako budemo imali Grad, ako budemo znali vladati se gostoprimstvom, onda će nam i kina i pozorišta biti potrebni kao mjesta susreta i kao mjesta koja nadopunjuju, nadograđuju vjere u Grad. Prvo treba razumjeti Grad. Potvrditi razumijevanje Grada kulturom o Gradu, kulturom koju je grad iznjedrio.

Vjerujete li da istinski obični ljudi žele podjele koje se i dalje forsiraju u gradu na Neretvi i da li zaista postoji neki ogroman problem između Bošnjaka i Hrvata u samom Mostaru?

Ne vjerujem u narode. Tvorevine su to jednako zasljepljujuće i mitomanske kao i ideologije koje su nam razotkrile svoje krvave učinke tokom XX stoljeća. Nažalost Mostarci i Mostarke su povjerovali neukim lopovima, istinskim budalama, barbarima uma i mostarskim Neronima koji vladaju i danas, ne samo stanovnicima Grada na Neretvi, nego i njihovim umovima. Nisu u stanju osloboditi se “zlog zraka” kojeg su udisali decenijama gledajući medijske nacionalističke hranitelje uma, “zlog znanja” kojeg već decenijama provode u školama, isti ti hranjeni na “zlom zraku”, religije koja nadopunjava taj Matrix svojim prepoznatljivim opijatom isključivosti. Nacionalizami rastaču svako moguće razumno I neantagonističko podruštvljavanje Mostara i BiH.

Obični ljudi, ko su ti obični ljudi? Vidim ih nažalost kao masu, vojsku budućih ratova. Onih koji će pognute glave uz pomoć već pobrojanih naviše “zala” opet krenuti u materijalizaciju mržnje koja se nataložila. Uzeli su nam životnu energiju, onu kreativnu snagu naše vjere u život, suživot. Preobratili su je u mržnju, nemir, strah i nedaću. Ne braneći se vjerom u suživot i razumijevanje “drugoga” ušli smo u začarani krug mržnje koja nas može dovesti do novih ratova ili samodestrukcije društva i pojedinca. Eto, glupavo, ali pada mi na pamet film Matrix, pogledajte ga ponovo!

Mostarske igrarije su, barem za domaće političare, čini se nerješive. Je li nam treba Valentin Inzko ili neka slična osoba da riješi ovo što se dešava sada? Jer očito je da jedino u takvim situacijama nešto, barem malo, može krenuti naprijed.

Nakon sistematskog uništavanja Gradova, njihove infrastrukture, društvene gradske niti i međusobnih veza mi se nalazimo u stanju djece koja moraju proći predškolsko obrazovanje. Naše tete su Inzko i slična gospoda. Treba što prije naučiti lekcije, “ugrijati stolicu”, i nažalost, u vanredno brzom terminu prikupiti sve potpise i ocjene za “Index EU”. Europa nije i neće biti lijek za sve naše nedaće. Morat ćemo se, opet, malo obrazovaniji i spremniji na razgovor, vratiti sebi, svojim problemima jer ih Europa jednako kao i mi nije u stanju riješiti sama.

Ona nudi samo okvir koji se mora ispuniti sadržajem. Dio tog europskog sadržaja su i naša rješenja koja će biti dio europske politike i ideja, nadam se I rješenja. Jedino tako možemo biti partneri Europi, možemo doprinijeti ideji Europe koja se suočava sa teškim problemima, ekonomskim ali i političkim.

Bitno je započeti ozbiljne razgovore na najvišem nivou svih država nastalih na prostoru bivše nam zemlje jer samo tako ćemo moći biti respektabilni Europljani. Pojedinačno, podijeljeni i posvađani, zainačeni, bićemo lak plijen. Danas se svađamo oko teritorija, neriješenih etničkih pitanja, dok sve zemlje Europe idu i grade interesne sfere, ekonomske i političke. Ako se trenutno ne možemo mjeriti sa razvijenim svijetom, Europom, zašto ne bismo počeli od uređivanja ovoga što je oko nas, naših poljuljanih odnosa i stvorili prostor uzajamnog poštovanja.

Danas na političkim mapama svijeta i Europe naši prostori (Balkan) su označeni kao nekadašnja ratna područja, zaostala. Neki naš prostor na mapama iscrtavaju i vide kao potpuni “mass” – nerazumljivo, haotično. Već sada mnogi mladi ljudi u Europi imaju zacrtanu viziju Balkana kao prostora vječnog rata. Niko se od njih neće posebno začuditi ako ponovno počnu padati granate na gradove bivše Jugoslavije. Stigmatizirani smo. Pred nama je dug put povratka vjere jednih u druge. To je jedini način da budemo i svoji, i balkanski, i europski.

Nas čeka hladan tuš i otrežnjenje

Generalno govoreći, šta bi za Vas predstavljalo neku nadu za grad Mostar? I uopće, da li je ima?

Vjerujem samo u mlade ljude. Vjerujem da će većina njih, nakon što BiH dođe na bijelu listu Schengen, uspjeti posjetiti Europske gradove, vidjeti što je važno za njihove vršnjake u Europi. Vjerujem da će tražiti od svojih roditelja da im pojasne što su radili u ratu da im pojasne zašto su dopustili takvu sramotu - rušenje Grada, ubijanje i odvođenje ljudi u logore.

Vjerujem da će ti isti mladi ljudi željeti promijenjati današnji edukacijski sistem. Vjerujem da će biti politični i da će graditi društvo dijaloga i dogovora. Vjerujem u njihovu želju da žive drugačije od svojih roditelja, baka/nena i djedova. Vjerujem.

Kada ovako vjerujem i nadam se, uvijek se sjetim svog prijatelja Marka Brecelja koji bi mi na to rekao: “Živimo u nadi bez razloga”. Očito da sam ja nepopravljiv idealista.

Bilo bi interesantno svakako od nekoga ko je sada "po strani“, čuti kako naši domaći problemi izgledaju gledano iz jedne zemlje koja je u tom uređenom klubu EU. Mogu li se povući paralele, i koliko su naši problemi, zapravo, veliki u odnosu na "evropske“?

Problemi “uređenih” zemalja Europe su slični našim s tom razlikom da oni žive u bogatijem i obrazovanijem društu. Naučili su savlađivati emocije, razumno prilaziti problemima, naučili su se strpljivosti i znaju raditi. Čekaju svoj trenutak kada će rad i strpljivost pokazati rezultate.

Sve pobrojano manjka našim političarima. Čeka nas nakon ratnog otrežnjenja još jedan, hladan tuš. Trebamo shvatiti da nismo u društvu velikih i značajnih. Da smo zaostali i da sve dublje tonemo. Trebamo shvatiti da će nam trebati decenije rada i truda da sustignemo, ne zapadni dio Europe, već srednju Europu kako u razvoju političke kulture tako i shvatanju mehanizama vladanja i organizacije političlih institucija.

Neka Vam niko u BiH ne govori da smo blizu standardima Europe. Miljama smo udaljeni od onih koji su nam do jučer bili slični, ili su pak bili u težoj, lošijoj situaciji od nas. Ako ne počnemo raditi na svom razvoju, planirati i postavljatii prioritete, niko nas neće shvatati ozbiljno i ostat ćemo treća liga Europe, što danas i jesmo. Ovdje se ne poštuje inat, zadrtost i nemar. Europa je alergična na svađalice i one koji se ne znaju dogovoriti. Uskoro nečemo imati kome da pričamo o ratu i ratnim stradanjima. Sve je manje onih koje ta priča interesira. Godine smo potrošili i one su nepovratno za nama. Da li smo spremni biti kolonija, protektorat? Da li smo spremni biti moderni robovi? Možda smo svojim neradom i odnosom prema sebi to i zaslužili!

Šta smo to mi dali Evropi?

Koji su, prema Vašem viđenju, ključni momenti, koraci, koji nas mogu izbaviti iz ovog stalnog nazadovanja i je li uistinu sve do izbornog procesa i činjenice da ljudi "sami sebi kopaju rupu“?

Treba raditi, zakopati se u “rudnik” zvani Bosna i Hercegovina i svakodnevno se pozvati i činiti trud Alije Sirotanovića. Nema nam druge. Niko nam neće platiti da budemo u Europi.

Vjerujete li Vi u evropsku budućnost BiH, ili je to iz sadašnje perspektive, san koji ćemo dosanjati u nekoj dalekoj budućnosti?

Bosna i Hercegovina će biti u Europi onda kada ljudi BiH to budu htjeli. Kada mi odlučimo da nam niko ne bude prepreka u identificiranju se s Europom. Sada su stvari jasne. Od Europe tražimo podršku i pare. Tražimo razumijevanje i zaštitu. S druge strane često tu istu Europu vidimo kao “staru kurvu”, “smeće sa zapada”, “kolonizatore”.

Ponovno se pitam: Šta smo mi toj Europi dali da toliko toga od te iste Europe očekujemo? Onda kada budemo znali razgovarati između sebe, onda će nam biti lakše sporazumjeti se i sa Europom. Tada ćemo se naći u klubu zvanom Europa.

Za kraj, šta Poljaci znaju o nama i kako gledaju na našu zemlju? Šta ste vi uspjeli doznati za ovo vrijeme koje ste tamo?

Poljaci vide BiH kroz: Međugorje, Tita, rat, Jugoslaviju, olimpijadu, ratni zločin, Stari most, karijes, nesređenost, nerazumijevanje. Sami procijenite jesmo li išta napravili u zadnjih dvije decenije.