Tragična priča o malenom Nerminu je obišla svijet, ali i danas upozorava da rata ne smije biti
U Sarajevu je 18. novembra 1994. godine nakratko proglašeno primirje, zbog čega je Dženana Sokolović odlučila povesti sina Nermina i kćerku Dženitu u školu. Dječak se isprva opirao majčinim zahtjevima da krene, objašnjavajući kako želi ostati kod nane, ali je na koncu pristao i poslušno napustio porodični stan.
"Od tada je prošlo 27 godina, ali još uvijek mi je veoma teško govoriti o onome što se dogodilo", započinje priču UN-ov oficir Trevor Gibson, koji je pokušao spasiti malenog Nermina nakon što je ustrijeljen. Prisjeća se kako je velika UN-ova ekipa od jutra obišla nekoliko lokacija i radila na nekoliko zadataka, nakon čega se on odlučio vratiti u bazu u Zemaljskom muzeju BiH i provjeriti kako se snalazi ostatak tima.
"Nekoliko nas je stajalo ispred muzeja kada nam je prišao maleni dječak, kasnije sam saznao da je to bio Nermin Divović. Pitao me imam li bombonu, odgovorio sam mu na bosanskom: 'Nemam bombonu'. Slegnuo je ramenima i otrčao. Tek što je prešao pedesetak metara - pao je na zemlju. Brzo sam pomjerio jedan od naših transportera kako bih blokirao vidljivost snajperistima. Metak je pogodio Dženanu u stomak, a dječaka u glavu. Isti metak. Čim smo ih prevezli u bolnicu pozvani smo na drugi zadatak", prisjeća se Gibson.
Surova svakodnevnica i brojne tragedije u opkoljenom gradu nisu mu ostavili dovoljno prostora da jasno procesuira šta se oko njega dešavalo. Ustvari, s obimom užasa kojem je svjedočio suočio se tek 20 godina kasnije, kada je u Sarajevo došao ponovo kako bi učestvovao u snimanju dokumentarnog filma "Scream For Me Sarajevo".
"Enricova fotografija me prati od kraja 1994. godine, kada je prvi put objavljena u svim velikim svjetskim medijima. Objavili su je Time, Economist, Telegraph i mnogi drugi... bila je svuda. Veliki broj poznanika mi ju je prosljeđivao. Volio bih da je ne moram gledati, da je nikad nisam vidio... Ali nažalost, ne mogu utjecati na to", tužno govori.
"Čuli smo prasak, dječak je upucan u glavu... Tada sam ga vidio kako leži u lokvi krvi na raskrsnici, na otvorenom. Bio sam nervozan. Fotografisao sam ga kako leži, a onda sam fotografisao i majku i sestru, koje su se krile u jednom od auta UN-a. Poslao sam fotografije i onda je došlo do rasprave u AP-u o tome da li je to previše potresno Amerikancima da gledaju u novinama za vrijeme doručka. Morao sam se boriti za to. Jedan od urednika je zatim pregledao fotografije i zatražio da se to objavi. Bio je to trenutak kada je mnogo raspravljano o intervenciji i neintervenciji. Bila je to jedna od onih fotografija koje su dospjele na naslovne stranice mnogih novina - više u Evropi nego u SAD-u. Korištena je za ilustraciju opravdanja za intervenciju i kao prikaz onoga što se dešavalo u Bosni", rekao je Marti.
Nermin Divović bi 14. oktobra napunio 34 godine. Godinu prije nego je sedmogodišnjak ubijen španski fotoreporter Gervasio Sanchez ga je sasvim slučajno fotografisao u društvu Enrica Martija. Fotoreporter se pridružio grupi djece u grudvanju, a Sanchez je na crno-bijelim snimcima zauvijek zaledio i sačuvao uspomenu na razigranog i veselog dječaka koji uživa u zimskom danu.
Sanchez, koji je tokom boravka u ratnom Sarajevu svjedočio brojnim pogibijama, kasnije je rekao kako mrtve ne gleda kao brojeve, nego kao nezavršene priče: "Kada vidim da je dijete umrlo, ili odrasla osoba, ne zamišljam ih kao nepoznate ljude s nepoznatim sudbinama. Naprotiv, razmišljam o tome kako bi njihov život izgledao da nisu ubijeni".
Ono čega se većina građana sjeti samo 18. novembra svakodnevna su razmišljanja dječakove majke Dženane. Od sinove smrti je svjedočila u Hagu i dala mnoštvo intervjua, uvijek ponavljajući kako od Nerminovog odlaska ništa nije isto i kako bi rado, da može, svoj život poklonila njemu. Dječakova porodica danas živi u teškim uslovima i svake godine podsjećaju na svoju tragediju - jer svijet ne smije zaboraviti tešku nepravdu.
Potresna fotografija koja prikazuje dva UN-ova oficira i mrtvog dječaka u četvrtak će, zajedno sa još nekoliko priča i fotografija, biti izložena u Historijskom muzeju BiH. Postavku "Snajperska aleja" otvara britanski ratni fotoreporter Paul Lowe, koji je proveo četiri godine u opkoljenom Sarajevu i posljednje dvije godine istražuje i sastavlja dokumente povezane s najsmrtonosnijom ulicom u glavnom gradu BiH.
"Izložbu otvaramo jer želimo podsjetiti javnost da se u BiH ne smije dogoditi još jedan rat. Situacija ne smije ponovo eskalirati. Volio bih da političari zastanu i razmisle o onome što rade. Koriste teške riječi i izazivaju vraga, potpuno nesvjesni kako sve ovo može rezultirati. Rata ne smije biti. Nerminova priča je samo jedna od mnogih koje nas na to podsjećaju", zaključuje Gibson.
Bivši UN-ov oficir i dječakova porodica danas su vrlo bliski prijatelji, ljudi koje povezuje tragedija ogromnih razmjera. Gibsonova uniforma će od večeras biti izložena pored Nerminovog plavog džempera, zajedno će podsjećati na ratne užase u snajperskoj aleji.
I baš kao i prije 27 godina, potresna fotografija će ponovo biti prikazana svijetu u momentu kada politička situacija unosi nemir u domove građana BiH. Nerminova priča će svijet opet podsjetiti da su u ratu izgubljeni nevini životi žrtava bolesne politike, da je nevini sedmogodišnjak ubijen dok je s majkom išao u školu. I upozoriti da se takvo nešto nipošto ne smije ponoviti.
