Piše: Asim Bešlija
Priča nas vodi u Ugljevik, malo mjesto u blizini Zvornika. Tamo živi jedan dječak po imenu Simo. On je srednjoškolac i ni po čemu drugom se možda ne bi razlikovao od svojih drugih vršnjaka, srednjoškolaca, osim po tvrdnji da nije četnik. Simo to kaže sam za sebe. Ne morate ga ni pitati a Simo će za sebe i još trojicu svojih drugova reći da su oni jedini koji u Ugljeviku nisu četnici. I zbog toga je u svome mjestu u stalnoj opasnosti da bude premlaćen ili da mu naude na bilo koji drugi način. Ovo je njegova vlastita a nikakva izmišljena priča. A, za Siminu priču i hrabrost odupiranju nacionalnim kalupima znaju samo zatvoreni krugovi ljudi. Mediji u manjem entitetu zasigurno o ovoj iznimnoj priči i hrabrosti malog čovjeka, dječaka, neće imati volje i slobode da pišu.
A, kako znamo za Siminu priču? Pa, zahvaljujući projektu 'Volontiraj-kreditiraj' Simo se našao u grupi od više od 200 mladih koji su prije nekoliko dana iz šest bh.gradova došli u Sarajevo, kako bi učestvovali na Sajmu ideja. Simo je bio među njima i postao prava zvijezda zbog svoje otvorenosti i tolerantnosti. Dakle, postao je zvijezda među djecom koja su sama kao pojedinci imali mogućnost da se oslobode priče o entitetima, nacionalnosti, superiornosti svoga naroda u odnosu na druge, i tako dalje, i da uživaju i takmiče se sa vršnjacima samo na osnovu znanja.
Kolegica Dženana Alađuz, koja već drugu godinu hrabro probija barijere među učahurenim školskim sistemima koji među djecom grade zidove, ispričala mi je niz zastrašujućih detalja koji svjedoče nevjerovatnim praksama u domaćim školama, posebno onim u RS. Naime, ove godine u projektu je učestvovalo šest gradova, među kojima i Banjaluka i Bijeljina. Prije samog učešća u projektu, iako je ne interesiraju nikakve podjele osim one na znanje i neznanje, ona je dobijala upite o tome 'iz kojeg Sarajeva dolazi', 'da li će se na Sajmu ideja glasati prvo na entitetskom a onda na državnom nivou', i tome slično. Iz svakog momenta izbijao je taj politički kontekst.
No, gore su priče koje same učenici donose. Naime, bilo je niz primjera koje su srednjoškolci ispričali a koji govore o tome kako im se zabranjuje da se druže sa učenicima druge nacionalnosti. Čak i profesori uzimaju sebi za pravo da nazovu roditelje i obavjeste da se njihovo dijete druži sa tim i tim koji je druge nacionalnosti, učestvujući na taj način u održanju diskriminacije i etničkih podjela. I za njih tu, prema trenutnoj logici stvari, nema nikakvih problema. Oni djecu uče prema nacionalnim i nacionalističkim programima političkih stranaka a nema prema znanju koje bi samo po sebi trebalo odražavati humanizam.
U takvom sistemu Simo je imao hrabrosti da kaže da nije niti želi biti četnik, i još uz to da podignute glave hoda Ugljevikom. Prema njegovoj priči, to da mu još uvijek niko ništa nije uradio niti ga povrijedio na bilo koji način, ima zahvaliti činjenici da mu je otac direktor nekog preduzeća u Ugljeviku. Inače, ko zna.
Simo je dokaz da ima bar šačica ljudi kojima njihova nacionalnost ne predstavlja način na koji dišu, i koji mogu zamisliti budućnost jednih pored drugih. S druge strane, ohrabrujuće je i to da grad Banjaluka daje podršku jednom ovakvom projektu i da djeca imaju mogućnost da se druže sa onima koji za početak nemaju isto ime.
Priča sama za sebe je to što su se na kraju čitavog projekta preko 200 njih u jednom hotelu na Ilidži okupili na partiju i pjevali, vjerovali ili ne, bosanskohercegovačke pjesme. Među njima, naravno, i Simo.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
