Nakon silnih godina (svidjelo se to nekome ili ne) jednoumlja u jednopartijskom sistemu u kojem se po mišljenje išlo u CK i nakon agresije, genocida i rata u BiH (neka mi ne zamjere oni, koji su obrazovni program uveli novu definiciju "nemili događaj na prostorima ex Jugoslavije", ja ipak stvari volim zvati pravim imenom) u našoj zemlji došlo je do pojave masovnog korištenja sloboda u neograničenim količinama. Sasvim razumljiva pojava.
Rezultat toga je i ogroman broj medija na ovako malom prostoru. Mislim da jedan podatak kaže da smo druga zemlja na svijetu po broju medija u odnosu na broj stanovnika.
Otud pojava Ne vladinog sektora, udruženja građana, različitih sekti, vjerskih skupina i ko zna čega sve još ne. Otvorili su se vidici, mogućnosti... Sloboda govora i mišljenja je također došla do izražaja, što je meni lično jedna od najdražih sloboda. (poslije one koju još uvijek nemamo a to je sloboda prelaska inih granica sa bosanskohercegovačkim pasošem.)
Sve, ali apsolutno sve, podložno je kritici i mišljenju svekolike javnosti. Na udaru su svi oni koji se na bilo koji način javno eksponiraju, ali i oni koji svoje "djelovanje" pokušavaju zadržati u okvirima svoje privatnosti. Dobro, malo ga znamo pretjerati pa umjesto da izražavamo mišljenje i kritiku vezano za rad, djelo i učinak pojedinaca ili grupacija, vrlo često pređemo granicu lijepog ponašanja i uljudnosti pa tabirimo ono što bi trebalo biti sveto, privatnost.
Ali, Bože moj, takvi smo, a i niko se na svijetu demokratiji nije naučio pod okriljem Dejtonskog... pardon,... za desetak godina.
Ono što jeste dobro kod našeg svijeta, jeste to, da smo veoma kritički raspoloženi prema svemu i svakome. (dokaz za to je žestina i broj komentara na prošlonedjeljnu pjesmu visokom...)
Iz toga proizilazi kvalitet. Jer stvarati društvo i okruženje u kojem živimo, biti izložen neprestanim, žestokim kritikama, čini da s puno više prisebnosti vodimo računa o onome što želimo reći ili uraditi. Rekoh sa više prisebnosti, ali još uvijek i ne odgovornosti...
Tu dođosmo do onoga što nam nedostaje i onome na čemu trebamo raditi.
Dakle, konzumirati slobode u svim njenim oblicima i varijantama, ali sa punom odgovornošću.
Počev od svakog pojedinca u društvu pa do prva tri čovjeka države, pa samim tim i Najvišeg od Svih Visokih Predstavnika u BiH. Posebno se ovo treba odnositi na ljude u medijima koji su neka, nazovi spona između vlasti i raje. E sad, nagradno pitanje. Ko je do sada odgovarao za bilo šta? Ratni zločinci? - Samo sitna buranija. Vlasti? - Nismo mi Alijansa je. Alijansa? - Nismo mi to su ovi iz koalicije.
Međunarodna zajednica? - Oni su tu da bi nam pomogli. MMF? - Šuti, njih ne diraj. Mediji? - Ni njih ne čačkaj oni su nezavisni. Novinar, neki? - Oni se svakako sude između sebe. RS? - Mrš, balijo i ustašo. Federacija? - Mrš četničino jedna. Visoki Predstavnik? - Zašto on? - Pa recimo za... ugrožavanja osnovnog ljudskog prava na rad, kada je onemogućio Vikićevim specijalcima da rade ne kao specijalne jedinice već ni kao portiri (druga strofa "otvorene pjesme" govori o tome). Nije on IPTF je. - A ko je potvrdio odluku IPTF? Haj ne seri, ako javnost na to nije i neće reagovati šta se ti praviš pametan. - Nako. Ko? Za bilo šta? Ja? Ti? On? Mi? Vi? Oni? Svi ti koje si sad pobrojao.
Imaju li oni ime i prezime. Nemaju. A što? Zbog odgovornosti. Treba imat' muda, pa stati iza svojih riječi ili djela. Kad kažeš ko si, onda si dostupan, izložen, "lahak" za provjerit'. I ko si, šta si, šta radiš i šta si radio, gdje si bio, s kim, za koga, protiv koga i šta jedeš, piješ, šmrćeš i dišeš.
A nešto se ne sjećam da je iko' iza svog komentara "stao" imenom i prezimenom.
S poštovanjem i iskrenim željama Zoran Ćatić
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
