Rezolucija o Srebrenici i njeni psihološki efekti: Kako se nositi sa kolektivnom traumom
Ove teme uključuju kolektivnu traumu, priznavanje odgovornosti za zločine i iscjeljenje koje iz toga može proizaći.
Hana Sokolović, psihologinja i psihoterapeutkinja pojašnjava kako je kolektivna trauma polazna tačka razumijevanja važnosti usvajanja rezolucije o Srebrenici.
"Trauma pojedinca u svojoj srži dovodi u pitanje preživljavanje i podrazumijeva bol, patnju, strah i bespomoćnost. Na isti način je kolektivna trauma zajedničko iskustvo grupe ljudi koji dijele neki aspekt identiteta i sadrži veliku emocionalnu patnju, dovodi u pitanje opstanak i preživljavanje grupe, a kao posljedice ostavlja nepovjerenje, strah od ponavljanja traume i patnju utkanu u kolektivno pamćenje. Istraživanja naglašavaju važnost razumijevanja da svaka kolektivna trauma ima svoj konkretan društveno politički kontekst i upravo u tom smislu rezolucija o Srebrenici na međunarodni plan jasno postavlja društveno politički kontekst genocida u Srebrenici uz eksplicitno definiranje odgovornosti i važnosti educiranja o genocidu", navodi Sokolović.
Navodi da iako se kolektivna odgovornost naroda za genocid ne pojavljuje niti u rezoluciji niti u presudama međunarodnih i domaćih sudova, političke manipulacije kojima se nastoji dovesti u pitanje integritet rezolucije usmjerene su na narativ o kolektivnoj odgovornosti srpskog naroda.
"Potpuno je jasno svakome ko uloži par minuta da pročita tekst ove rezolucije da ona ne sugerira kolektivnu odgovornost srpskog naroda, ali je u tom kontekstu važno razumjeti dinamiku psiholoških procesa članova grupe kojoj počinioci genocida pripadaju", pojašnjava Sokolović.
Ističe da istraživanja govore o tome da kolektivna trauma za članove grupe počinitelja predstavlja prijetnju identitetu i moralnoj slici o vlastitoj grupi, a najekstremniji oblik odbrane od ove prijetnje je negiranje da se traumatski događaj ikad dogodio.
"To praktično podrazumijeva potrebu da pojedinac isključivo misli pozitivno o narodu kojem pripada, te da istinu o brutalno počinjenim zločinima od strane pripadnika svog naroda ne može uklopiti u željenu pozitivnu sliku. Negiranje historije ili minimiziranje počinjenih djela, insistiranje na zatvaranju tema iz prošlosti i 'okretanju ka budućnosti' neki su od mehanizama koji se koriste kako bi se sačuvala dobra slika o svojoj grupi", tvrdi Sokolović.
Ona kaže kako suština procesa suočavanja zapravo treba da ide u potpuno suprotnom smjeru – pojedinac treba naučiti da individualno odvoji od kolektivnog, odnosno da pojedinci koji su počinili zločin nisu cijeli narod i svi njegovi pripadnici.
Literatura o suočavanju s prošlošću prepoznaje izraz koji se u Njemačkoj koristi – "Vergangenheitsbewältigung“ a koji podrazumijeva borbu za prevazilaženje negativnosti prošlosti postavljanjem neugodnih pitanja o kolektivnoj krivici i grupnoj odgovornosti u javnom prostoru.
"To je jedno zdravo i stvarno suočavanje s prošlošću i to je zapravo ono što oslobađa. U konkretnom slučaju, to je izgovaranje da je u Srebrenici planirano i organizovano počinjen genocid, uz jasno imenovanje odgovornih. Priznavanje zločina kroz integraciju historijskih činjenica u obrazovni sistem, institucionalno djelovanje i mijenjanje društvenih narativa je značajno na nekoliko nivoa: dozvoljava da ideja kolektivne odgovornosti ne može biti nametnuta kada se jasno poznaju i poštuju činjenice, dozvoljava distanciranje od počinitelja i pomaže razumijevanju patnje žrtava", podsjeća Sokolović.
Naglašava da priznavanje istine o genocidu je i priznanje patnje žrtava i ima iscjeljujuću funkciju u kolektivnoj traumi žrtava. Istina koja je empatična u odnosu na žrtve i koja eksplicitno ukazuje da su postupci počinitelja neprihvatljivi definira moralni poredak i za grupu kojoj počinitelji pripadaju. U suprotnom, nameće se prirodno pitanje po kojim moralnim vrijednostima živi društvo koje odbija glasno reći istinu o genocidu u Srebrenici.
"O prepoznatoj važnosti usvajanja rezolucije o Srebrenici svjedoči i činjenica da u ovom trenutku pored zemalja koji su formalni predlagači više od 20 drugih država kosponzorira rezoluciju time dajući jasnu podršku. U tekstu rezolucije bezrezervno se osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja, te se potiču države članice da poštuju utvrđene činjenice, uključujući razvijanje odgovarajućih programa kroz svoje obrazovne sisteme, idući u pravcu sprječavanja negiranja i iskrivljavanja, te ponavljanja genocida u budućnosti", kazala je Sokolović.
Podsjeća da je jedna od najbolnijih dimenzija traume je stalno ponovno proživljavanje traumatskog iskustva.
"Trauma najvišeg intenziteta, poput genocida, podrazumijeva potrebu čovjeka da shvati neshvatljivo i da održi sjećanje na žrtve. U literaturi se često navodi da se kolektivno pamćenje traume razlikuje od pojedinačnog jer u ovom slučaju traumu ne pamte samo ljudi koji su je preživjeli, nego i ostali članovi grupe koji mogu biti daleko od traumatskih događaja i vremenski i prostorno. Integriranje činjenica o genocidu u Srebrenici u međunarodno kolektivno sjećanje jako je važno ne samo individualno za žrtve i preživjele, već i za jačanje osjećaja sigurnosti u društvu u kom će se učeći i opominjući prevenirati ponavljanje. Priznavanje genocida i uočavanje sa posljedicama dugogodišnjeg minimiziranja i negiranja neophodno je za otvaranje prilike da nove generacije kroz obrazovanje razviju kapacitet da razumiju, poštuju i suosjećaju, dekontaminirani od nametnute krivnje kolektivne odgovornosti", zaključuje psihologinja Sokolović.
