Revolucionari ili teroristi: Kako je grupa hrvatskih emigranata u Bosni pokušala srušiti Jugoslaviju

Bugojansku skupinu oformilo je i organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je osnovana 1961. godine u Australiji te koja je djelovala u Evropi i SAD-u. Glavni cilj HRB-a bio je rušenje SFR Jugoslavije dizanjem ustanka Hrvata te obnova Nezavisne Države Hrvatske.

Pogrešna procjena

HRB je pogrešno vjerovao kako je u Hrvatskoj, nakon gušenja Hrvatskog proljeća, nastalo povoljno ozračje za podizanje oružanog ustanka. Iako je sama organizacija izbjegavala konotacije sa ustaškim pokretom, postojale su određene veze sa bivšim dužnosnicima NDH i pripadnicima ustaške vojske.

Devetnaest emigranata, uglavnom iz Australije, činilo je Bugojansku skupinu, koju su predvodili Ambroz Andrić i Pavo Vegar. Pripadnici skupine su proveli deset dana obučavajući se u kampu blizu jugoslavensko-austrijske granice prije nego što su krenuli u akciju kodnog naziva "Feniks".

U Austriji se okupilo 23 borca, ali nisu svi učestvovali u borbi jer je austrijska policija prvo uhapsila dvojicu gerilaca, a jedan pripadnik HRB-a odustao je od akcije. Jedan od sudionika nije bio namijenjen izravnoj akciji, već je ostao uz granicu kako bi pružao logističku podršku. Glavni sekretar HRB-a, Josip Senić, trebao je također učestvovati, ali ga je likvidirala UDBA ubijen tri mjeseca prije toga.

Upad i otmica kamiona

Gerilci 20. juna 1972. godine prelaze jugoslovensku granicu i otimaju kamion koji je prevozio mineralnu vodu zajedno s vozačem Francom Habernikom. Krajnji cilj je bio planina Raduša koja se nalazi između Bugojna i Gornjeg Vakufa.

Gerilci su nakon tri dana putovanja stigli na odredište nakon čega su pustili slovenskog vozača, zaprijetivši da će mu likvidirati porodicu ukoliko prijavi otmicu. Uprkos prijetnji vozač se ipak odlučio javiti policiji nakon čega je pokrenuta akcija.

Ubrzo nakon dolaska na početnu točku na Raduši, za gerilcima je počela potjera u kojoj je učestvovalo nekoliko hiljada vojnih, policijskih i pripadnika Teritorijalne odbrane. Do prvog oružanog okršaja došlo je 25. juna, u kojem su poginula četiri gerilca i dvojica policajaca.

Naredne noći kod sela Rumboci došlo je do novog okršaja gdje je poginulo osam pripadnika TO i jedan gerilac. Grupa se nakon toga razdvojila i pokušala spasiti. Akcija u kojoj je likvidirana većina gerilaca završena tek 24 jula, nakon što su uhapšena posljednja četiri člana skupine.

Teroristi ili revolucionari

Uhvaćeni su Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Mirko Vlasnović i Ludvig Pavlović, kojima je suđeno na vojnom sudu u Sarajevu. Horvat, Keškić i Vlaselinović su osuđeni na smrt strijaljem, koje je izvršeno u Rakovici kod Ilidže. Ludvig Pavlović je pomilovan kao mlađi punoljetnik i osuđen je na 20 godina zatvora. Pavlović je kasnije bio jedan od organizatora otpora protiv JNA, te je poginuo u Hercegovini u septembru 1991. godine pod nikad razriješenim okolnostima.

Pripadnici Bugojanske skupine nisu dobili ono što su očekivali - dobrodošlicu lokalnog hrvatskog stanovništva. Historičari smatraju da ih je u zabludu dovelo vodstvo HRB koje je smatralo da su Hrvati većinski nezadovoljni jugoslovenskim režimom i Titom.

O tome da li su bili revolucionari ili teroristi diskusije se vode još od propasti Jugoslavije. No akcije koje su sprovodili članovi ove organizacije, a koje su prethodile upadu u srednju Bosnu, poput bombaškog napada na beogradsko kino 13. jula 1968. godine ili pokušaja da se otruje beogradski vodovod nedvojbeno imaju odlike terorističkih napada.

Postmrtni ostaci 18 poginulih gerilaca, kao i trojice koji su strijeljani u Rakovici nikada nisu pronađeni, a porodice i dan danas tragaju za informacijama koje bi ih mogle dovesti do lokacija na kojima su pokopani.