Dragan Čović, lider Hrvatske demokratske zajednice, najavio je da će, ukoliko vlast bude formirana bez njegove stranke, odnosno bez stranaka sa hrvatskim legitimitetom, kako on naziva svoju i, nakon sporazuma sa HDZ-om 1990, stranku Bože Ljubića, u kampanji zaraćene partije i inače drugačijih vizija budućnosti Bosne i Hercegovine, blokirati uspostavu države, tačnije Federacije BiH.
Čović to može učiniti na način da blokira proceduru oformljivanja Doma naroda FBiH, odnosno Kluba hrvatskih delegata, u kantonima gdje ima vlast. To bi, bez sumnje, predstavljalo kršenje Dejtonskog sporazuma. Postoji varijanta i da se Dom naroda FBiH formira, ali da Čović blokira vlast tako što će delegatima HDZ-a narediti da ne dolaze do sjednice, pa bi bez kvoruma bilo nemoguće donijeti bilo kakvu legitimnu odluku. Treća varijanta je da se Dom naroda FBiH formira, da delegati dolaze na sjednice, ali da Čovićevi delegati za odluke koje lider bude smatrao spornim, pozivaju na vitalni nacionalni interes. U takvim slučajevima bi odlučivao Ustavni sud Federacije BiH koji, gle čuda, nije popunjen i već dvije godine mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Vijeću Ustavnog suda FBiH ne može biti na usluzi građanima i institucijama.
Uloga Krišto u pravosudnoj reformi
Za ovakav slučaj kriva je predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, beskrvna političarka koja nedostatak vlastitog stava nadopunjava slijepom poslušnošću stranačkom predsjedniku. Krišto duže vrijeme odbija imenovati sudije sa liste koju je rangiralo Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Tadiju Bubalovića i Danicu Šain, a pokušava instalirati svoga zemljaka Andriju Kolara, nekadašnjeg pravobranitelja iz Tomislavgrada, i to u vijeme afere Livnobus, kada je u dokapitalizaciji pronevjereno nekoliko stotina hiljada maraka, a sve zbog ugovora na štetu firme koji je sastavila nadarena pravnica Krišto, koja će kasnije postati kantonalna, a zatim i federalna ministrica pravde. I pored niza dokaza, a sve zbog političkog pritiska na pravosuđe (predsjednik Upravnog odbora Livnobusa bio je Mato Franjičević, još jedan eminentni HDZ-ovac), slučaj je otišao u zastaru. Ovaj slučaj, ipak, jedan je od onih što govori o tome zašto Čović insistira na entitetu za sebe i svoju kliku i zašto bi želio da ne postoji pravosuđe na državnom nivou. Zar neko ozbiljno misli da Krišto, Čović i skupina mogu reformirati pravosuđe po evropskim standardima?
Upit o tome kako komentiraju Čovićevu najavu da će, ukoliko ne bude dio vlasti, blokirati uspostavu, uz podsjećanje na reakcije međunarodnih zvaničnika nakon što je prije nepunih deset godina isto pokušao uraditi Čovićeg prethodnik Ante Jelavić, poslali smo ambasadama Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Norveške i Njemačke, kao i Uredu visokog predstavnika u BiH. Zasad smo odgovore dobili od Amasade SAD-a i Velike Britanije.
Nastaviti ka euroatlantskim integracijama
"Bilo da su dio vladajuće koalicije ili su u opozicije, mi podstičemo sve političke stranke da doprinesu zajedničkom naporu neophodnom na putu Bosne i Hercegovine ka punim euroatlantskim integracijama“, saopćeno nam je iz Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu.
“Nije naša praksa da komentarišemo pojedinačne izjave ili sastanke u vezi sa formiranjem vlasti. U principu, mi podstičemo relevantne političke lidere da brzo i odlučno krenu u formiranje novih vlada koje će nastaviti rad na mnogim prioritetnim reformama koje stoje pred BiH“, kazano nam je u Ambasadi Velike Britanije.
Blokade, prevare i ucjene, zapravo, osnovni su razlog zašto je Čović neprihvatljiv kao partner, i to ne samo Zlatku Lagumdžiji. Sulejman Tihić jako dobro zna kako izgleda kada predsjednik HDZ-a BiH nešto obeća, bilo to pitanje gradonačelnika Mostara ili imenovanje federalnom ministra prostornog uređenja. I Tihić bi radije koalirao sa Božom Ljubićem kojeg smatra mnogo moralnijim političarem. No Ljubić je u Hercegovini pod strašnim pritiskom gdje je Čović spremio svo raspoloživo medijsko oružje da predsjednika HDZ-a 1990, ukoliko pristane na koaliciju sa pravašima, Lijanovićima, SDP-om i SDA, proglasi nacionalnim izdajnikom.
Stihija je najgora
Čović, naravno, navodi vodu na svoj mlin zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH i potpaljuje osjećaje kod Hrvata frustriranih činjenicom da nemaju nacionalnu inačicu Republike Srpske. S druge strane, opasnom igrom u kojoj bošnjačkom dijelu javnosti gura prst u oko ponavljajući kako će jedinica sa hrvatskom većinom neće zadirati u Dodikovo dvorište, Čović potpaljuje i bošnjački nacionalizam, što je izvrsna podloga za sukob, pa čak i oružani. Ne postoji političar u Bošnjaka, od komunistički orijentiranih do desnoradikalnih, uključujući i socijaldemokrate i narodnjake i liberale, koji će potpisati entitet sa hrvatskom većinom na teritoriji Federacije. Isto kaže i strani faktor, od visokog predstavnika Valentina Inzka do američkog diplomate Thomasa Countrymana, no Čović ne odustaje od najave kršenja Dejtonskog sporazuma, na ovaj ili onaj način. Mogući (nadati se je da do toga neće doći, ali ne smijemo biti neozbiljni i samo zbog strahote koju nosi isključiti jednu od opcija) sukobi u Srednjoj Bosni i Hercegovini bit će krajnja konsekvenca Čovićeve politike, koja bez poluga vlasti ne može preživjeti. Znajući to, Čović ide na sve ili ništa.
Ukoliko međunarodni faktor pusti da se stvari dešavaju stihijski, kao rezultat ćemo imati da SDP neće bio dio većine u državi. Imat ćemo vladu koja će neodoljivo podsjećati na onu prethodnu, sastavljenu od skoro pa istih aktera naše četverogodišnje agonije. Izbori će postati besmisleni, Dodik i Čović moći će se proglasiti vječnim zaštitnicima nacionalnih interesa, a ubjeđeni smo, znajući stepen političke svijesti kod Bošnjaka i apetite nekih među političarima, naći će i trećeg partnera za rotaciju.
