Vrag ponio i to kako vrijeme leti: kao da je jučer bilo doba kad su se počele otvarati prve luksuzne samoposluge, i kupovati prvi novi automobili, vrijeme nekog poleta i entuzijazma koji je poslije rata trebao pokazati kuda i kako treba ići dalje. Prva decenija trećeg milenija, za većinu svijeta u ovoj zemlji, nije bila bolje sutra, nego mučno danas, u borbi za sticanje željenih i očuvanje nesigurnih poslova. Ni u sljedećoj godini, kažu, neće biti bolje: slijede poskupljenja od prvih otvaranja vrata u prodavaoncama od nove godine.
Kad je nešto uvijek blizu dnu, za njega kriza nije prolazna teškoća, nego prirodno stanje. Kad se isprazne šerpe od sarme i ruske salate, a kad čovjek (u našem slučaju, to je najčešće žena) preračuna koliko je od onoga što nema potrošeno na čekanje nove godine, već oko sredine mjeseca zaboljeće ih ionako prazan želudac. Efekt trenutne sreće, zamijenit će konstantni protok vremena u kojem nema velikih oscilacija zato što nema suštinskih promjena.
Ništa za staru raju
A za lakše probavljanje teškog vremena i hrane, tu je zabava. Neka kultura, da parafraziramo Waltera Benjamina, najbolje se čita ako pratimo njene najviše i najniže dosege. U ovoj generaciji koja se kurtoazno naziva sredovječnom, najčešći odgovor na pitanja "gdje ćete za Novu godinu?", bio je: "Malo kući, uz televizor, pa onda možda malo po gradu". U odgovorima nešto starijih na isto pitanje - "ma, nije to više ono vrijeme kad se slavilo vani, po kafanama i restoranima" - kao da stoji zamrznuto ono vrijeme u kojem se sve radilo zajedno, ono "sve za raju, jarane" iz pjesme Zabranjenog pušenja. Ta vrsta zajedničkog, nestala je kad i život bez briga, i nekako je logično, ali pomalo tužno, da su se ljudi okrenuli sebi.
U tom procesu, televizija je najvažnije mjesto pučke zabave i najvjerniji saputnik u krizi. Kad čovjek sebe uhvati da u pola četiri ujutro i u šesnaestom gledanju "Die Hard 2" navija za agenta Mc Clanea (kao kuća veliki Bruce Willis, naravno) u borbi protiv mrskih terorista, bude malo sam sebi smiješan, ali mu, svejedno bude i drago što nije izgubio temeljni osjećaj za pravdu. Tako je, naravno, i sa Mad Maxom i ostalim junacima novogodišnjeg filmskog programa. Ali, iz izbora filmskih avantura odmah vam pada u oči da ni televizijama ne cvjetaju ruže: većina filmova je stara deset i više godina, što znači da se baš i nema previše para za novotarije, a stari dobri Mel Gibson i Harrison Ford uvijek pale. Jer na kraju uvijek pobijede.
"Ćirilični" RAI Broadway
Što se muzike tiče, ni tu nema baš prevelikih iznenađenja. Decenija iza nas nije porodila nijednu veliku, autentičnu zvijezdu u tom smislu. Plan ovog hroničara, naime, bio je da komparativnom analizom, kao i svaki pravi profesionalac pogleda televizijske programe i svojim čitaocima saopšti šta je vidio, ali nije bilo te sreće i pameti. Većinu pažnje i vremena okupirao je PINK sa svojim "Narodnim veseljem", nominalno ideološki ljuti neprijatelj.
Duhovi autora muzike iz vlastite kolekcije od Joy Divisiona preko Lou Reeda i Philipa Glassa do starih blues majstora, morali su me istinski prezirati dok su svjedočili kako tokom novogodišnje noći netremice buljim u program PINK-a. Tamo se odvijala broadwaysko – RAIevska opereta na kojoj su se, kao u zlatno doba Hollywooda smjenjivale boje i zvukovi, slike i napjevi, glazbe i plesovi. Orkestar u tri reda, pa folklor, pa opet tri reda solista, pa publika u operno dizajniranom studiju, sve vrijeme su vas držali u uvjerenju da iza toga stoji ozbiljna produkcija, desetine ljudi koji se brinu o svakom segmentu programa.
Priznanje zakletog poklonika urbane kulture da slušanje i gledanje programa u kojem dominiraju pjesme poput "Znaš li draga onu šljivu ranku" ili "Zlatibore, pitaj Taru", može se shvatiti i kao osobni poraz, apsolutna pobjeda "narodnjaka" nad obrascima zapadne popularne kulture. Ali, valja biti pošten: u potrazi za nečim autentičnim u novogodišnjoj noći bilo je malo lakše svariti Brenu, Cuneta Gojkovića i Marinka Rokvića, nego, recimo covere u kojima mali revijski orkestar prati još uvijek ne do kraja stasale "zabavnjačke" zvijezde. Da se razumijemo, osobno mi nije nimalo mrsko kad recimo Enver Lugavić – Kice otpjeva nešto Stingovo, ali to je stvar koju možete čuti u svakom imalo boljem klubu sa živom muzikom tokom cijele godine.
Pad u raj preko pakla
"Pad" u narodnjake desio se zbog (malograđanskog) refleksa potrage za nečim eksluzivnijim. Ono što su ponudili PINK i Grand, stilski i estetski je upravo ono što je bilo i najavljeno. Jer, ako u minut do dvanaest i na državnoj i na pomenutoj privatnoj televiziji zagrmi bukvalno ista pjesma – raskalašeni Bregovićev Kalašnjikov – onda to treba gledati konsekvetno. Jer, poslije Sinatre ili "You just to good to be true" stilski je za očekivati da se ukažu šampanjac i valcer, kao što je normalno da se poslije Džeja i Enesa Begovića pojave trube.
Tako u osnovi demokratski prihvatljiv koncept "za svakog ponešto", gubi od, rekosmo, ideološki "spornog", ali autentičnog konteksta "želja za željom, pjesma za pjesmom", koju smo vidjeli u PINK opereti, najprimjerenijoj industriji zaborava koju smo mogli vidjeti u toku televizijske novogodišnje noći. Narodna muzika je preživjela nekoliko transformacija: od izvorne, preko novokomponovane, i turbo-folka, soundtracka nasilja i primitivizma devedetih, vratila se na druga, operetna vrata, zauzevši ono mjesto koje joj pripada. Mjesto na vrhu pučke zabave. To što mi za, recimo, Italijom kasnimo stotinjak godina u toj vrsti razvoja i nije preveliko čudo: tamo gdje nam politički stoji društvo, tu nam je negdje i zabava.
Čarolija je, eto, nestala, u minut do dvanaest, baš kao u priči o Pepeljugi. U utilitarnom i uniformiranom svijetu u kojem danas živimo jedino, zapravo, bitno pitanje, pa i kad je o zabavi riječ je pitanje alternative. Što je više različitih mogućnosti, to je i više šansi da se o(p)stane, čitav i normalan, ako je to na ovakvom vremenu uopće moguće.
S te strane, raduje da se u gradu (i zemlji) u kojem nasilje postaje sasvim legitiman politički stav i neodvojiv dio svakodnevice, nije bilo ozbiljnih incidenata, pljački ili ubistava. Možda je to samo trenutni bljesak, a možda kao sredina pokazujemo znakove odrastanja.
Možda bi u većini drugih dana u godini trebalo slušati Sinatru (kojeg Massimo Savić na HRT-ovom programu pjeva korektno, ali ipak, nekako emocionalno neproživljeno), ali ne treba pljuvati ni po Halidu, Harisu ili narodnom veselju. Jer, sve smo to mi. Kakvi-takvi, manjkavi i puni nesigurnosti, ali ipak – mi.
I zato, sretna nam nova (za promjenu, krizna) godina. To da li će biti narodna ili zabavna, to u krajnjem ovisi od ličnog izbora. To da će biti ozbiljna, u to ne treba sumnjati. Za sve, osim za one koji su se obezbijedili s grbače svih nas.
Njemačka se vraća: Neočekivan rast privatnog sektora, brojke iznad očekivanih
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
