Suđenja za ratne zločine počinjene u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije traju već više od 15 godina kako na lokalnim, tako i pred Međunarodnim sudom u Haagu. I pored toga što je u nizu optužnica, presuda i izjava eksperata i svjedoka spominjana uloga koju su pojedini mediji imali tokom rata, do sada među optuženima nije bio nijedan novinar ili urednik, stoji u izvještaju BIRN-a.
Po prvi put nakon toliko godina, mogućnost da se procesuiraju novinari otvorena je u Srbiji. Tamošnje tužilaštvo pokrenulo je proces kroz koji žele istražiti ima li osnove za pokretanje istraga o ulozi pojedinih medija u ratu.
Povod su našli u izjavama bivših vojnika i svjedoka na suđenjima za Vukovar i Zvornik, koja su nedavno okončana u Beogradu. Naime, neki od vojnika, dobrovoljaca, rekli su da su krenuli u rat kada su vidjeli priloge u medijima.
Samo jedan od primjera kako su mediji uticali na javnost jeste priča žene, čije ime nije objavljeno, u prilogu koji je u jesen 1991. godine emitovan na državnoj televiziji u Beogradu. U grupi dobrovoljaca koje je novinarska ekipa snimala, bila je i mlada žena u uniformi, s puškom na ramenu.
Novinar je pita otkud ona među dobrovoljcima, na što ona odgovara da se javila nakon što je na televiziji vidjela šta se dešava u Vukovaru. Zbog toga je, saznajemo dalje, ostavila troje djece i krenula u rat.
Da su kroz medije mnogi pozvani na rat, ili dovedeni u stanje straha koji ih je nagnao da se odluče na borbu, svjedočili su eksperti u nekoliko predmeta u Haagu.
Među njima je bio i francuski profesor Renaud de La Brosse, koji je u svom izvještaju na suđenju Slobodanu Miloševiću zaključio kako su određeni političari i politički akteri, “uz saučesništvo profesionalaca iz sistema informisanja, medije smišljeno skrenuli s prvenstvene vokacije informisanja i zabave, da bih ih pretvorili u puka propagandna sredstva posvećena njihovim ciljevima”.
Glasine i dezinformacije
Mada novinari i urednici do sada nisu procesuirani, sudski spisi čuvaju čvrste dokaze o njihovoj ulozi tokom ratova u regionu i povezanosti s političarima.
U izvještaju iz augusta 1992. godine, Tadeusz Mazowiecki, specijalni komesar za ljudska prava UN-a, pišući o situaciji u bivšoj Jugoslaviji, konstatuje da glasine i dezinformacije nisu sveprisutan, “nego i krucijalan element postojeće situacije koji uveliko doprinosi etničkoj mržnji i dodaje ulje na vatru u želji za osvetom, koja je jedan od osnovnih pokretača neprijateljstava koja se dešavaju”.
“Uz rijetke izuzetke, nacionalni mediji u svim zemljama koje sam posjetio, streme ka tome da predstave vijesti o sukobima i kršenju ljudskih prava na način koji može biti samo uznemirujući. Posljedica toga je da javnost generalno nema pristup pouzdanim, objektivnim izvorima informisanja”, piše Mazowiecki.
Mazowiecki je sastavio i specijalni izvještaj o medijima u decembru 1994. godine. Tu konstatuje da su se informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini sastojale od “nacionalističkog diskursa i sveprisutnih napada i uvreda uperenih protiv drugih naroda”.
Na zahtjev Tužilaštva u Haagu, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, Renaud de La Brosse, profesor sa Univerziteta Reims Champagne-Ardenne u Francuskoj, napravio je izvještaj “Politička propaganda i projekat ‘Svi Srbi u jednoj državi’: Posljedice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe”.
Profesor De La Brosse zaključuje, pored ostalog, kako se “klima nepovjerenja, a zatim mržnje prema drugome, koja se hranila vjekovnim strahovima i igrala na kartu krajnjeg nacionalizma, postepeno, od kraja osamdesetih godina, počela ispoljavati u svim republikama bivše Jugoslavije”.
De La Brosse se koncentriše na Srbiju u vrijeme Miloševića, ali tvrdi da su političari u drugim državama u regionu radili isto ili slično za vrijeme rata.
“Svaka vlast je u svojoj republici nastojala da zavlada medijima na svojoj teritoriji, a naročito televizijom, pretvarajući ih u instrumente režimske propagande sa zadatkom da se stanovništvo ‘pridobije’ za svoje političke zamisli i akcije”, zaključuje De La Brosse.
Slično je svjedočio, te napisao u svojoj knjizi 'Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Hercegovina', i engleski naučnik Mark Thompson. On je bio ekspert Tužilaštva na suđenju Momčilu Krajišniku, te se njegovi izvještaj i svjedočenje koncentrišu uglavnom na BiH.
Tako on zaključuje da je Srpska demokratska stranka (SDS) početkom 1992. godine “uspješno uspostavila kontrolu nad medijima na svom području i koristila ih da kod Srba u BiH probudi strah od istrebljenja i uvjeri ih u genocidne tendencije Hrvata i Bošnjaka”.
“Nastojalo se kod Srba zamagliti razliku između straha da postanu manjina i straha od istrebljenja”, rekao je Thompson u haškoj sudnici.
Opisujući kako je SDS preuzeo kontrolu nad medijima u BiH, Thompson ukazuje na nekoliko faza. Prva su napadi i napori da se etnički podijeli tadašnja Radiotelevizija Sarajevo, te napadi na urede i osoblje dnevnog lista Oslobođenje. Kao veoma važnu fazu Thompson izdvaja preuzimanje kontrole nad predajnicima u BiH, počevši od augusta 1991. godine.
Thompson medije koji su djelovali u ratu kao propagandne mašine naziva “megafon”, objašnjavajući kako je očekivati da političari žele utjecajne medije da promoviraju njihove ciljeve bezupitno, ali je “posao medija da obezbijede arenu za diskusiju i debatu, i informacije koje bi omogućile javnosti da donese odluku o stvarima koje ih se tiču”.
“Krivci su i političari i novinari... Oni su bili megafoni. Samo političko oružje koje je korišteno da prenese određene poruke”, rekao je Thompson odgovarajući na pitanja u sudnici.
Mediji kao megafon
Veza između medija i politike spominje se u nekoliko haških optužnica. Među njima je i ona protiv Miloševića, u kojoj stoji da je on “kontrolisao, manipulisao i na druge načine koristio srbijanske državne medije kako bi širio pretjerane i krive poruke o etničkim sukobima koje su uzrokovali bosanski muslimani ili Hrvati protiv Srba, a s ciljem stvaranja atmosfere straha i mržnje među Srbima koji su živjeli u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, a što je uveliko doprinijelo protjerivanju većine nesrpskog stanovništva, posebno bosanskih muslimana i bosanskih Hravata u dijelovima BiH”.
“Nakon što uporedimo srpsku, hrvatsku i bosansku nacionalističku propagandu, može se zaključiti da prvonavedena nadmašuje druge dvije kako po stepenu, tako i po sadržini prenošenih medijskih poruka”, ustvrdio je Renaud de La Brosse.
U optužnici protiv Krajišnika, u kojoj je kontrola nad medijima jedan od njenih dijelova, govori se o udruženom zločinačkom poduhvatu. Tako stoji da je Krajišnik bio njegov dio na taj način što je “podržavao, podsticao, omogućavao ili učestvovao u širenju informacija bosanskim Srbima da im prijeti opasnost ugnjetavanja od strane bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, da su teritorije na kojima žive bosanski muslimani i bosanski Hrvati zemlja bosanskih Srba, ili informacija čija je svrha bila da na neki drugi način bosanskim Srbima usade strah i mržnju prema bosanskim muslimanima i bosanskim Hrvatima, ili osiguraju njihovu podršku i učešće u postizanju ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata”.
Da su mediji korišteni kao “megafon”, kako kaže Thompson, ukazuje i činjenica iz haških dokumenata o tome kako je SDS u Bosni osnovao Komitet za masovne komunikacije u oktobru 1991. godine. Na osnivanju su izgrađeni planovi o tome kako osnovati agenciju, dnevne novine, te izbarati novinare odane njihovim ciljevima.
I ekspertica Dorothea Hanson je na suđenju Krajišniku govorila kako su krizni štabovi što su osnivani na teritoriji pod kontrolom Karadžićevih Srba, kontrolisali radiostanice i druge medije.
Korištenje medija u propagandne svrhe dio je i optužnice protiv Radovana Karadžića. Navodi se da je on “u značajnoj mjeri doprinio cilju trajnog uklanjanja bosanskih muslimana i Hrvata s područja koje su kontrolisali Srbi” i to, pored ostalog, “širenjem, podsticanjem i/ili omogućavanjem širenja propagande”.
O medijima se govori i u optužnici protiv Jadranka Prlića i ostalih. Tu stoji da se nakon osnivanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno od maja 1992. godine, rukovodstvo “angažovalo na trajnim i koordiniranim naporima da ostvari dominaciju i ‘kroatizira’ općine za koje je tvrdilo da predstavljaju dio Herceg-Bosne, pri čemu su progon i diskriminacija usmjereni protiv bosanskih muslimana sve više rasli”.
“Organi vlasti i snage Herceg-Bosne preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu”, navodi se.
Sudski svjedoci o ulozi medija
Na koji način su građani doživjeli propagandu koja je emitovana putem medija može se čuti iz svjedočenja žrtava u procesima protiv optuženih za ratne zločine.
Pred Sudom BiH, Odjel za ratne zločine, mediji su nerijetko spominjani. Tako se svjedok Redžep Zukić, na suđenju Nikoli Kovačeviću (bivši pripadnik Srpskih oružanih snaga iz Sanskog Mosta, osuđen pred Sudom BiH na 12 godina zatvora), sjetio kako su 1992. “na Radiju Sana puštali uvredljive pjesme i muslimane nazivali balijama”, te ih pozivali da objese “bijele zastave na kuće”.
Slično je ispričao i Enes Kapetanović na suđenju za zločine u logoru Omarska.
“Krajem aprila 1992. godine, nakon što su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, svakodnevno su nas obavještavali putem medija da moramo nositi bijele trake oko ruku ukoliko smo lojalni novoj vlasti. Tada smo svi, od malog do velikog, nosili te trake”, rekao je Enes Kapetanović.
Kako su mediji pozivali na mobilizaciju u Crnoj Gori govorili su svjedoci na suđenju Gojku Jankoviću (osuđen na 34 godine zatvora za zločine u Foči). Svjedoci su se prisjetili da su lokalni mediji u Herceg-Novom tokom aprila 1992. godine pozivali dobrovoljce da se prijave da idu na ratišta u BiH.
U optužnicama protiv pripadnika Armije BiH uloga medija se rijetko spominje. Mark Thompson je ustvrdio da propaganda diktirana iz Sarajeva nije bila jednaka onoj iz Beograda i Zagreba. Ipak, neumitno je da je postojala s obzirom da su glavni urednici javnih emitera u Sarajevu, kao i Beogradu i Zagrebu, početkom devedesetih postavljeni po političkoj dužnosti, a ne po profesionalizmu.
I pored toga što se uloga medija često tretirala na suđenjima u Haagu, kao što se sada tretira na lokalnim suđenjima, optužnica nije pokrenuta. U odgovorima na nerijetke novinaraske upite upućene Tužilaštvu u Haagu zašto nema takvih optužnica, tamošnji zvaničnici su odgovarali da je razlog nepostojanje dostatnih dokaza o ulozi medija.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
