Žrtve postale hrabrije
15

Nakon stravičnog ubistva u Gradačcu Sigurna kuća u Tuzli zabilježila najveći broj žrtava nasilja

A. K.
Jedna od prostorija u Sigurnoj kući u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)
Jedna od prostorija u Sigurnoj kući u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)
Nakon stravičnog slučaja u kojem je Nermin Sulejmanović naočigled javnosti usmrtio svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, žrtve porodičnog nasilja otvorenije su počele pričati o tome te zlostavljanje prijavljivati nadležnima. Nakon augusta Sigurna kuća u Tuzli zabilježila je najveći broj smještenih žrtava.

Sigurna kuća u Tuzli djeluje u okviru Udruženja Vive Žene, a u 2023. godini zabilježila je 126 žrtava nasilja, što je najveći broj od njenog osnivanja. Nekoliko je razloga za ovakav trend, a među njima je i gradačački slučaj iz augusta prošle godine.

Kako navode iz Sigurne kuće, od ukupnog broja smještenih osoba, u pitanju je 60 žena i 66 djece. Također, putem SOS poziva pomoć je potražilo 50 osoba.

"Od ukupnog broja žrtava koje su smještene, polovina je bila od augusta do kraja decembra. Samo 15 osoba je sa područja Gradačca, a do tada nismo imali nijednu osobu iz toga grada. Tuzla ima najveći broj osoba koje su smještene, ali isto tako i Banovići, Živinice te Lukavac", kazala je voditeljica voditeljica Sigurne kuće Danijela Kaloci - Huremović.

Žrtve u strahu od Nizamine sudbine

Žrtve koje su su se javile za pomoć, najviše su bile u strahu da će ih zadesiti sudbina nesretne žene iz Gradačca.

"S druge strane, nasilje uslovljava nasilje, posebno sada u našem kontekstu gdje je sve dostupno putem društvenih mreža, gdje svako može vršiti nasilje i prijetiti, a da nije bilo adekvatnog odgovora što je prouzročilo dodatni strah kod žrtava", naglašava Kaloci – Huremović.

U tuzlanskoj Sigurnoj kući najveći broj žrtava boravi mjesec dana, dok onaj manji ostaje tri mjeseca jer su u pitanju osobe bez zaposlenja i osnovnih uslova za život.

"Osobe koje ostaju do jedan mjesec, uglavnom se vraćaju u tu nasilnu zajednicu jer je to njihova odluka. Mi ne možemo utjecati na to, bez obzira koliko nekoga ohrabrivali, educirali, informirali, mi ne možemo nikoga prisilno držati u Sigurnoj kući", dodaje Kaloci - Huremović.

U prošloj godini zabilježeno je i 11 recidiva, odnosno osoba koje su se nakon izlaska iz sigurne kuće u nju ponovo vratile.

Maloljetne osobe kao direktne žrtve nasilja

S druge strane, posebno je zabrinjavajuća informacija da je osam maloljetnika smješteno u Sigurnu kuću kao direktne žrtve nasilja. Na sigurnom mjestu se oni nalaze bez pratnje odrasle osobe, odnosno staratelja.

Kaolci – Huremović pojašnjava da je postupanje s djecom individualno, u zavisnosti od slučaja. Najveći broj djece se duže zadržava zbog sudskih postupaka. Trenutno su dvije maloljetnice u Sigurnoj kući, a koje tu borave duže od šest mjeseci. Nastavile su školovanje i za njih se planira drugačija izlazna strategija.

Prema zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, predviđeno je da se žrtva može smjestiti u Sigurnu kuću na zahtjev centra za socijalni rad i policijske stanice. Međutim, određeni broj osoba dolazi samoinicijativno pa je tako više od 20 osoba prošle godine zatražilo smještaj.

Inače, Vlada TK je prihvatila informaciju o radu sigurne kuće Udruženja građana Vive Žene. Prema podacima iz ove informacije, Vlada TK je u budžetu za 2023. godinu obezbijedila sredstva za sufinansiranje Sigurne kuće u iznosu od 114.000 KM, čime je ispunjena obaveza.

Vlada TK finansira Sigurnu kuću u iznosu od 30 posto, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Osim Vlade i neke lokalne zajednice su u budžetima planirale sredstva za sufinansiranje rada ove ustanove, a to su gradovi Tuzla, Gračanica, Lukavac i Živinice te općine Kladanj i Čelić.

Posmatrajući ono što je u Sigurnoj kući urađeno tokom 2023. godine, može se istaknuti da je psihosocijalnim tretmanom obuhvaćeno 355 individualnih psihoterapijskih sesija, 42 grupne sesije psihoterapije/grupnog psihoedukativnog rada, 38 sesija grupne body (tjelesne) terapije, 36 grupnih sesija socijalnog savjetovanja te 444 individualna socijalno – pravna savjetovanja.

Tu je bilo još i 70 pedagoških sesija, uz svakodnevnu podršku i pomoć prilikom učenja i izrade domaće zadaće te 776 medicinskih i sanitarnih intervencija, 74 sesije radno-okupacione terapije, 35 pratnji medicinske sestre prilikom odlaska žrtve na redovne ili specijalističke preglede te konsultacije sa drugim zdravstvenim radnicima, 11 izrada tužbi, žalbi, zahtjeva i drugih podnesaka, 129 kontakata sa nadležnim institucijama i 15 sastanaka u vezi slučaja.