KOLUMNA / Najjači u regiji: Kratka povijest uličnog marketinga
Malo objektivnom posmatraču kakav se trudim biti uvijek pomuti slavu Festivala za kojeg se najčešće kači ono "najjači u regiji". Ali, sve to ostaje manje bitno. Festival je, generalno, za Sarajevo bio i ostao velika stvar. I neka ostane tako.
Ove godine su drastično pomjeranje termina zbog ramazana i vremenske nepogode u dobroj mjeri smanjili posjetu događajima. Jer, prije samo par godina bilo je nezamislivo da se glavnim gradskim ulicama prolazi nesmetano, ili da na koncertu u sred grada nema barem nekoliko stotina posjetilaca.
Festival značajno "podigne" posao velikom broju ljudi koji se bave uslugama – prodavcima suvenira, vlasnicima kafića i konobarima i onima koji izdaju sobe i apartmane u prvom redu, ali i drugima koji unutar filmskog okruženja pronađu za sebe dodatni izvor zarade.
Osobno mi je najdraže vidjeti da zarade ulični prodavci, jedna od amblematski najvažnijih grupa za subkulturu svakog grada, a među njima u Sarajevu ima zaista posebnih slučajeva. Teško bi bilo zamisliti Ferhadiju bez onog štanda s novinama ispred Markala, bez čika Miše koji čisti cipele, a dobio je, eto, i novu kulisu iza leđa, slavni McDonalds ili dvojice klinaca koji kod Katedrale "tuše" ukusan kuhani kukuruz za jednu marku.
Za Grad je najbolje da njegovi mikrosvjetovi žive odvojene živote koji se spajaju u jednoj tački, čime se zaokružuje neka urbana cjelina. I što je tih mikrosvjetova u nekakvoj čudnoj (dis)harmoniji više, grad je ozbiljniji. S te strane možemo se (u)tješiti da Sarajevo još uvijek jeste u svakom smislu grad.
Tornado i falsifikati
Svijet je – a filmski pogotovo, reklo bi se – pun raznih trikova i prevara. Dobar primjer za to bi mogla biti sva ta pompa oko "dokumentarnog filma" Orkestar (i taj se DVD uredno prodaje na uličnim štandovima), ali valja se baviti stvarima koje paralelno žive s Festivalom, ali i izvan njega imaju svoj legitiman habitus.
Riječ je, naravno, o uličnom marketingu. U uniformnom i utilitarnom svijetu u kakvom danas živimo, nema druge nego biti na njihovoj strani, iako u svim slučajevima ne prodaju ni kvalitetnu robu, niti to rade pod minimumom standarda. Ali, i slabi i mali moraju živjeti, tako nas barem uči humanistička strana povijesti.
Dok kiša lije, prodavac kišobrana kod Slatkog ćošeta izvikuje: "Haj'mo ovde Tornado, kišobrani najjači u regiji".
Majstor ga je stvarno vrhunski skont'o, nema greške. Em je ime kišobrana fakat zvučno, em mu je "dodao" slogan na koji je teško ostati ravnodušan. Čuj, najjači u regiji. Ma, svaka čast.
Kad je kolega Boro Dežulović po kiši otišao po kifle, a kiša uredno nije prestajala, zadužili smo ga da nam kupi i dva "Tornada". Vratio se samo s jednim i isprikom prodavca da je rasprodao sve kišobrane i da mu je to posljednji, pa da mora ponovo po robu. Zaključili smo da se radi o autentičnoj bosanskoj priči o uspjehu, a meni je, kako kiša nije prestajala, preostalo da za 5 KM kupim kišobran koji nije "Tornado", kod majstora pred Katedralom. Ja vam i nisam nešto "fancy", pa mi i nije teško palo što nemam "Tornado". Ali, nije da ne bih volio, pa da se upišem u "pravu" raju koja uvijek zna šta je dobro i suvereno se kreće kroz sve festivalske sadržaje.
Kišobran je trajao tačno dva zatvaranja i otvaranja, i za sat vremena sam ga morao baciti. Ko mi je kriv što nemam "Tornado" i što nisam "najjači u regiji", pomislio sam. Jedan dio sarajevskog filmskog festivala uvijek je mirisao po nepodnošljivom vonju prevare, prodaji i reklami loših kišobrana (ljudi, filmova, reklama) koji se hoće proglasiti nečim najboljim na svijetu, ali uvijek sam se tješio time da je puno više pozitivnih nego negativnih stvari na SFF-u, pa tome nisam pridavao važnost. A i sjetio sam se priče, koju ovdje valja ispričati.
Gospodin M. i njegova umjetnost
Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Ferhadiji je postojala prava zvijezda uličnog marketinga, moj omiljeni sarajevskih performer svih vremena. Zvao sam ga Gospodin M, a prodavao je proizvode koji su, bez greške, bili proizvedeni negdje na istoku, ali su uz njegovu marketinšku interpretaciju donosili dah zapada i novog vremena.
Radilo se o dva artikla: prvi je bio Štediša vode, "sprava" od plastike koja bi se navrnula na cijev od tuša, nakon što se dobije željeni omjer tople i hladne vode iz crvene i plave pipe. Štediša je bio od plastike, imao emajliranu boju i narod ga je kupovao jer je M-ova priča bila zaista uvjerljiva. Nakon što je posao ozbiljno krenuo, M. je nabavio i mikrofon pa je tadašnja ulica Vase Miskina odjekivala:
"Nakon što ste na vašoj tuš bateriji podesili odnos tople i hladne vode, nema više potrebe da ponovo to radite. Jer, prema nekim procjenama tako se gubi i do četrdeset posto vode namijenjene za vaše tuširanje. Dovoljno je da imate Štedišu, kojeg zavijete na kraj crijeva i svi su vaši problemi riješeni. Tuširate se onim omjerom kojim ste zamislili i ništa više ne treba da vas spriječava u vašem uživanju".
Drugi proizvod bio je Čudesni skalper nož, koji je rezao sve: od keramičkih pločica, preko stakla, do mrkve i krompira: "Još pamtim svaku riječ koju je M., vjesnik kapitalizma izgovarao hvaleći svoju robu: 'Ovaj naš skalpel – nož koji reže tapete, skaj, itison, tepison, staklo, kožu gumu ili bilo što je sprava koju svako domaćinstvo treba posjedovati. Vi njime režete i ne brinete za budućnost'".
Na drvenom stolu koji je stajao ispred njega taj je preteča teleshopa držao novce, kamaru para obično poklopljenu tranzistorom. U ta vremena, mogao je biti optužen za "protukapitalističko djelovanje", ali mu je narodna milicija gledala kroz prste. Zašto? Zato što je jednim dijelom bio umjetnik, a ne običan prevarant. A čar prave umjetnosti je u tome da prva nagovijesti i anticipira promjene.
Gledano iz današnjeg iskustva M. je u sebi bio više umjetnik od većine onih koji se tako predstavljaju unutar okvira festivalskih pakovanja i kuhinja. Ali, mi više ne živimo u istom svijetu. M. je imao nivo i inteligenciju, ono što nemaju današnji protagonisti takozvanog "umjetničkog" svijeta, svi ti lažni M-ovi današnjice.
Naravno da sve mušterije nisu bile zadovoljne M-ovom "umjetnošću". U toku jedne od njegovih svakodnevnih "prezentacija", pojavila se zadihana gospođa, nezadovoljna onim što je kupila i odmah pred masom znatiželjnika krenula s rafalnom paljbom: "Kako vas nije stid? Šta ste mi ovo prodali, ovo je katastrofa, ja krenula da ovim nožem da siječem neki skaj, odmah mi je puk'o, stvarno varate ove ljude ..."
Gospodin M. je munjevito shvatio da je njegov autoritet kralja Vase Miskina u opasnosti. Odmah je prišao gospođi, ne baš nježno je uzeo za ruku i povlačeći je u obližnji haustor izgovorivši u mikrofon mitski tekst: "Nemojte tako gospođo. Pođimo u laboratoriju!"
Ono što se u "Laboratoriji" dogodilo za ovu priču više nije važno. Važno je da je Gospodin M. nakon par trenutaka nastavio prodavati Štedišu i Čudesni nož, a da je gospođa smireno otišla svojim putem.
Nešto mislim, kako bi se snašli današnji velemajstori prevara kad bi došli u priliku da im se, bez uvreda, saopšti kakvi su zapravo i čime su sve uspjeli zavarati ljude. I kolika bi morala biti "Laboratorija" da smjesti sve one koji se poslije nego što osjetimo "najjačeg u regiji" osjetimo malo prevarenima?
