MOJA OTADŽBINA Ne plačem samo s bolom svoga srca Rad zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole, I moja duša s njim pati i grca. Ovdje, u bolu srca istrzana, Ja nosim kletve svih patnji i muka, I krv što kapa sa dušmanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana. U meni cvile duše miliona - Moj svaki uzdah, svaka suza bona, Njihovim bolom vapije i ište. I svuda gdje je srpska duša koja, Tamo je meni otadžbina moja, Moj dom i moje rođeno ognjište. 1908.

"U dolafu moga đeda s desne strane u pretincu, kad još bijah grješno d'jete viđah malu ikonicu. Prikradoh se da razgledam, Kakva li je na njoj slika, Bješe srebrom optočena Slika Đurđa mučenika. Ja to onda nisam znao. Zazir'o sam od aždaje, Al' s aždajom ko se bori, Osjeć'o sam, junak da je. Samo zato, samo zato, Ja poljubih tog čovjeka. Đed uniđe — ja se zbunih — A on reče: 'Neka, neka! Istog Đurđa, ljubili su Naši preci ko svečari, Pa zar da jađunah ljubnut' Što ljubljahu naši stari. Al' ti n'jesi poljubio Samo hader — ilijaza, I poljupce si poljubio Svojih rahmet praotaca'. Tako đedo, al' on ode Već odavno s ovog sv'jeta, A ja čuvam ikonicu Pored drugih amaneta. Al' ja zato, Al.lah-ikber, Čvrsto s držim svog mezheba, A mezheb mi ništ' ne smeta Da srbujem kako treba". Objavljeno 1898. ljeta Gospodnjeg

ŽIVOT Neprestano slušam vapaj kô sa groba: Svi su naši dani bede teške ploče; Kako li bi rado pošli tamo, oče, Gde prestaje svaka patnja i tegoba! Večni, kada bi se smilovati hteo, I kada bi želje moga srca znao, Ti me nikad ne bi na nebesa zvao, Ja na veki veka svoj bih šator peo Ovde pokraj reke života i dana, Sve grleći lepe nimfe ispod grana... I kada mi srce zlim strelama rane, Bol bi prošô samo kad se širom luka Raspe behar sjajni iz tvojijeh ruka I kap zlatna sunca na me toplo kane.

PROLETNJA BURA Smrklo se. Kô vojske široke sa strana, Sa hukom i besom silne bure stižu, Sukobe se, krše. lome se i dižu, I urlaju lišće kidajući s grana. Ja strukom zavijen uvrh sela stojim; Preda mnom se šiblje ogoljelo svija, Kao da se snoplje posadilo zmija Pa sikćući maše repovima svojim. Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele Pokri i obasja vrh samotne jele, I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga Provale i ždrela, borovi i smrči. Razbarušen neko bos niz polje trči. I nad gorskim rtom eno izbi duga.

nisam znao da je umro prosle godine

Ne dajte suzi da joj s oka leti, Vrat'te se njojzi u naručju sveta; Živite zato da možete mrijeti Na njenom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji i krševi goli No cvijetna polja kud se tuđin kreće. Ovdje vam svako bratsku ruku steže - U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove krše sve vas, sve vas veže: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba Neće vas grijat kô što ovo grije - Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Ne znaju ovi sto su sljegli u Mostar ni ko je Santic.

OSTAJTE OVDJE... Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu divi, Uzori svijetli, što je branit znaše, U ovoj zemlji ostanite i vi, I za nju dajte vrelo krvi vaše. Kô pusta grana, kad jesenja krila Trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plače za svojijem čedom.

BALADA "Kaži mi, dete, što si se pokrio Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?" "Ne, mati. Ovde tako toplo mi je Kô da uz naše ognjište bih bio." "Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci - Kuća te čeka, moja slavo živa." "Ne mogu. Tu se tako slatko sniva Kô da na tvojoj zaspao sam ruci." "Vaj, rano li te san studeni srete! Kada ćeš iz te postelje olovne Ustati, sine?" - "U moravske čete Kada me, majko, nova truba zovne." "Sunce se vraća. Evo tica, gnezda, A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci, Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci, Na nebo, za vas da nabere zvezda"...

http://www.youtube.com/watch?v=Ce5CmpmCZAE ŠTO TE NEMA?... Kad na mlado poljsko cv'jeće Biser niže ponoć nijema, Kroz grudi mi želja l'jeće: "Što te nema, što te nema?" Kad mi sanak pokoj dade I duša se miru sprema, Kroz srce se glasak krade: "Što te nema, što te nema?" Vedri istok kad zarudi U trepetu od alema, I tad duša pjesmu budi: "Što te nema, što te nema?" I u času bujne sreće I kad tuga uzdah sprema, Moja ljubav pjesmu kreće: "Što te nema, što te nema"...