Karajić: Priznanja "dobrovoljca i slobodnog borca"

“Kolač me je na liniji pozvao ‘motorolom’ i opisao mi tok mog ranjavanja. Tada sam znao da me je on ranio. Kad sam čuo da je u pritvoru u Bužimu, pošao sam da ga vidim. Nisam imao namjeru da ga ubijem. Imao sam namjeru da uživam kada ga vidim poniženog i bespomoćnog. Kada sam ga vidio, rekao mi je: ‘Gdje si ti, nakazo...’ Više se ne sjećam ničega, ni kako sam podigao pušku i opalio”, kazao je Karajić.

Optuženi tvrdi da, u vrijeme kada je pucao, “nije bio svjestan šta radi”, a Odbrana je zbog toga saslušala i Zaima Bilalbegovića, vještaka neuropsihijatra, koji je rekao da je Karajić doveden u stanje “izrazito povišenog afekta i sužene svijesti”.

“Optuženi je na ponašanje Amira Karajića odgovorio u stanju afekta. On nije mogao razmišljati o načinu odgovora na provokaciju. Sposobnost shvatanja djela i upravljanje postupcima bili su mu smanjeni”, kazao je Bilalbegović.

Optuženi je ispričao i kako je u decembru 1994. godine u selu Todorovo pretukao zaštićenu svjedokinju D, jer nije htjela pružiti ljekarsku pomoć jednom od vojnika ABiH.

“Sreo sam ranjenika koji je zaplakao jer ga doktorica D nije htjela previti. Otišli smo zajedno do doktorice i ona je rekla da idemo napolje jer je to civilna ambulanta i to nije njen posao. Meni je tada pao mrak na oči, izgubio sam kontrolu nad sobom i prvim što mi je došlo pod ruku – a to je bila drška od metle – počeo sam je tući”, kazao je Karajić.

U svom svjedočenju Karajić je potvrdio i navode Tužilaštva da je u februaru 1995. godine u naselju Murtići (općina Velika Kladuša) napao komandanta Općinskog štaba Civilne zaštite. Optuženi je kazao da je to uradio jer mu je komandant “drsko odgovarao” na pitanja o nabavci materijalno-tehničkih sredstava koja su bila potrebna za odbranu.

“Meni se zacrnilo pred očima. Nisam se mogao kontrolisati. Udario sam ga nekoliko puta drvenom letvom”, kazao je Karajić.

Pored ovih priznanja, optuženi je u svom svjedočenju negirao ostalih sedam tačaka optužnice, ističući da su to “sve laži” koje su mu se pripisivale “nakon ubistva Kolača”.

Kako stoji u optužnici, Karajić je, zajedno s podređenim mu pripadnicima voda Vojne policije, 6. decembra 1994. godine iz pritvorske jedinice stanice policije u Vrnograču izveo Muju Pehlića, kojeg je potom ubio. Optuženi je kazao da ne poznaje Pehlića, te da tada nije bio u Vrnograču.

Isto je kazao i svjedok Meho Čaušević, koji je istakao da je u tom periodu sa optuženim bio u borbama na Džaferagića brdu.

“Na području Džaferagića brda smo se zadržali sve do 10. januara 1995. godine. Tamo smo imali samo Sulju kao komandira, nismo pripadali nijednoj jedinici”, kazao je svjedok.

Hasib Sejfić, bivši predsjednik Mjesne zajednice Vrnograč, prisjetio se kako je 6. decembra 1994. godine čuo da je to ubistvo počinio Šerif Veladžić, koji je kasnije nastradao u ratu, dok je svjedok Akif Čelenka kazao da je to učinio izvjesni Šera Safin.

“Šera je tog čovjeka uhvatio za gušu i izveo iz policijske stanice. Nedugo potom, čuo sam kako neko govori: ‘Stani’, i potom pucanj. Tada mi je Šera rekao da je taj pokušao da pobjegne i da je pucao u njega”, objasnio je Čelenka.

Tužilaštvo BiH smatra i da je Karajić krajem decembra 1994. godine u selu Trnovi ranjenom pripadniku NOAPZB-a “ručnom žagom počeo sjeći glavu”, te ju je stavio na štap, koji je potom zabio u zemlju.

Optuženi je pred Sudom ispričao da je, tokom borbi na Džaferagića brdu, “vidio neko tijelo bez glave”, ali je negirao da ju je on ili bilo ko iz njegove jedinice odsjekao.

“Neko ju je poslije donio i rekao: ‘Ovaj je baš izgubio glavu za autonomiju.’ Ja sam postajao sve manje svjestan okruženja i rekao sam da stave glavu ispred tranšeje da i drugi vide šta ih čeka. Ježim se od toga, ali tada je bilo tako. Netačne su tvrdnje da sam to ja ubio čovjeka ili bilo ko drugi – to su bile borbe”, ispričao je Karajić.

Svjedoci Hasica Suljanović i Meho Čaušević, bivši pripadnici jedinice koju je predvodio optuženi, ispričali su kako je jedne prilike Karajić naredio potčinjenim vojnicima da glavu nepoznate osobe stave iznad tranšeje kako bi pokazali “autonomašima šta ih čeka”.

“Karajić je samo rekao da se ona stavi negdje gdje će biti vidljiva i gdje će prepasti druge vojnike s protivničke strane. On nije imao ništa sa ubistvom, a dan kasnije došla su dva radnika civilne straže da zakopaju glavu”, rekao je Čaušević.

Karajić se tereti za niz zločina počinjenih tokom decembra 1994. godine nad ratnim zarobljenicima i civilma u selima Vrnograč, Todorovska Slapnica, Latića Glavica, Donja Lučka i Podzvizd. Međutim, optuženi je negirao da je u tom periodu odlazio u ta mjesta.

“Te lokacije su držale druge jedinice, mi smo sa Džaferagića brda otišli u Bužim na odmor. Sve druge tvrdnje su neistinite i suprotne zdravom razumu”, ispričao je Karajić.

Slično su kazali i drugi svjedoci Odbrane, poput Mehe Čauševića, koji je pred Sudom “sa sigurnošću tvrdio” da tokom novembra i decembra 1994. optuženi nije odlazio u sela Vrnograč, Todorovska Slapnica i Latića Glavica, kao i Sulejmana Velića, koji tvrdi da optuženog nije viđao 1994. godine u Todorovskoj Slapnici.

U optužnici stoji da je Karajić u decembru 1994. godine u selu Todorovska Slapnica u osnovnu školu privodio, te naredio podređenim pripadnicima Vojne policije da privode civile koji su podržavali ideju autonomije Zapadne Bosne. Između ostalog, na teret mu se stavlja da je tada ubio zatvorenika Šefika Abdića.

Svjedoci Zarif Alibašić i Zijad Latić su nakon ranjavanja boravili u školi u Todorovskoj Slapnici, te obojica tvrde da tamo nisu viđali optuženog. Alibašić tvrdi da su se drugi ljudi predstavljali kao “Suljina policija” i tukli zatvorenike.

“Osim nas (ranjenika) i medicinskog osoblja, tu nije nikoga bilo – nikakva komanda ili zatvor. Jedini slučaj koji mi je ostao u sjećanju jeste to ubistvo Šefika Abdića. Taj dan smo čuli kratke rafale u neposrednoj blizini. Nedugo zatim došao je Šemsudin Durmić i rekao da je Šefik ubijen jer je pokušao bjekstvo. Rekao je da ga je ubila vojska Petog korpusa”, prisjetio se Latić.

Šemsudin Durmić “Šucko” spominje se u optužnici protiv Sulje Karajića kao saizvršilac nekih zločina.

Tokom dokaznog postupka Odbrana Sulje Karajića je nastojala dovesti u pitanje i tvrdnje Tužilaštva o vojnom statusu optuženog. Sam Karajić je u svom svjedočenju kazao da je Drugi vod Vojne policije 505. bužimske brigade osnovan tek 13. januara 1995. godine, a da je prije toga bio “dobrovoljac i slobodan borac”.

“Suljina grupa je bila na dobrovoljnoj bazi. On ih je okupio svojim autoritetom i fanatizmom prema borbi i očuvanju linije. On je bio više vođa nego komandant. Bio je hladan na liniji i drugima je davao moral svojom hladnoćom. Išao je kroz najteže linije kao da šeta kroz grad”, kazao je Memaga Nuhanović, bivši pripadnik 506. brigade Petog korpusa ABiH.

Remzija Ićanović, bivši pomoćnik komandanta 505. brigade za personalne poslove, i Nijaz Miljković, nekadašnji komandant 506. brigade, tvrde da Suljo Karajić do januara 1995. godine nije pripadao njihovim jedinicama.

“Na smotri je komandant 505. brigade Izet Nanić uzeo spisak i rekao mi da te ljude iz Karajićeve grupe vežem retroaktivno za nas, što sam i uradio, da se pomogne tim ljudima da ostvare socijalna prava”, kazao je Ićanović.

Optuženi je pojasnio da je to razlog zbog kojeg se on kao borac u evidenciji vodi i 21. decembra 1994. godine.