Stolački orkestar Gradske limene muzike/glazbe doživio je svojih pet minuta slave u martu ove godine. Tada su pred televizijskim kamerama i uz skandiranje navijača, izveli državnu himnu uoči nogometnog meča između Bosne i Hercegovine (BiH) i Grčke.
Aplauz sa kojim su ispraćeni sa zeničkog stadiona bio je pohvala dobrom muziciranju orkestra, ali i podrška viziji njegovih osnivača koji su se ponovo okupili jedanaest godina nakon završetka rata.
Početkom rata nacionalne podjele su prekinule šezdesetogodišnju tradiciju orkestra. U Stocu i danas Hrvati i Bošnjaci izlaze u različite kafiće, njihova djeca idu u iste školu,ali u odvojenim smjenama, a čak su i bolnice razdvojene.
Orkestar je za prvi nastup u rodnom gradu izabrao Praznik rada. Tog prvog maja 2007. godine, građane Stoca su u ranim jutarnjim satima iz kreveta istjerali zvuci puhačkih instrumenata i ritam udaraljki orkestra, koji je marširajući ulicama grada, izvodio tradicionalnu prvomajsku budnicu. "Orkestar ide i svira, a ti čekaš hoće li te neko sa balkona zveknuti saksijom, hoće li ti nešto dobaciti“, priča Alen Turković, predsjednik Gradske limene muzike/glazbe i jedan od reanimatora orkestra. "Međutim, žene su bacale cvijeće, ljudi su plakali, zaustavljali su muzičare davali im sokove, sladolede".
Kao flauta i saksofon
Najmlađi članovi orkestra na prvom nastupu su bile djevojčice Ella Turković i Nives Raguž.
Turković je pohađala šesti razred osnovne škole kada je došla u orkestar na prijedlog oca. Bila je to prilika da se prvi put počne družiti sa vršnjacima Hrvatima.
"Nismo se imali odakle poznavati", objašnjava ona.
Dvadesetogodišnja Ella Turković i osamnaestogodišnja Nives Raguž danas vole da kažu da je jedina razlika između njih u tome što jedna svira flautu, a druga saksofon.
U stolačkoj školi hrvatska i bošnjačka djeca na nastavu idu u različitim smjenama. Dijeli ih i sat pauze kako se slučajno ne bi sreli ni u dvorištu.
"Zbog toga je bilo je vrlo teško djecu okupiti na jednom mjestu gdje će oni početi komunicirati", priča Alen Turković.
Orkestar je osnovan 1931. godine. Stari članovi Džemal Tucaković, Miro Raguž, Arminko Premilovac, Nešo Buluta, Menso Medara, Saša Karabatak i drugi, ponovo se okupljaju 2006. godine. Njima se pridružuje i Alen Turković, Ellin otac, koji u orkestara dovodi petnaestero djece iz udruženja Tutti. Orkestar danas broji preko 40 članova.
Alen Turković opisuje Stolac kao "poderan grad i društvo".
"To vam je kao jedna prelijepa slika pocijepana na 5.000 puzli. Iako svi dijelovi nisu na okupu, trudili smo se svim srcem da ponovo sklopimo tu sliku", smatra Alen.
Ella Turković smatra da će orkestar opstati jer poštuju jedni druge bez obzira na sve tenzije i loše stvari koje su im se izdešavale.
"Našli smo jedan zajednički jezik, a u ovom slučaju to je muzika", kaže ona.
Orkestar je do sad nastupao u cijeloj BiH, kao i u susjednim zemljama.
Što zbog prošlosti, što zbog muzike orkestar na svojim gostovanjima nikoga ne ostavlja ravnodušnim."Bude i suza", priča Alen Turković.
Njemu je ipak najdraži nastup na Trebinjskim ljetnim večerima gdje su, kako kaže, bili toplo dočekani od publike. U Trebinju živi mnogo stolačkih Srba koji su izbjegli početkom rata. Od njihovih nekadašnjih domova dijeli ih svega tridesetak kilometara.
"Ljudi ne trpe tu prisilnu razdvojenost, tu imaginarnu granicu koju je netko nacrtao", zaključuje Turković.
Labudice iz Mostara
Kako se prelazi ta imaginarna granica, koja postoji prije svega u ljudskim glavama, pokazuje i primjer baletskog udruženja Arabesque iz Mostara.
Devetogodišnje Mostarke Maja Beglerović i Lana Kožul već tri godine zajedno plešu. Žive na različitim obalama Neretve, ali zajedno dolaze na probe. Za razliku od svojih roditelja, one su još male da bi obraćale pažnju na znakove koji posjetiocima otkrivaju da su prešli iz jednog u drugi dio grada: nazivi ulica, reklame za pivo, grafiti po zidovima ili zastave na zgradama.
U Baletnoj školi "Arabesque", koju je pokrenula i osmislila profesorica Arleta Ćehić 2006. godine plešu djeca svih uzrasta i nacionalnosti. Beglerović i Kožul su članice sekcije malih Labudica.
Ćehić kaže da djeca najprije dolaze na balet da vide je li to neka bajka i da li to ima neke veze sa slikovnicom koju imaju kod kuće ili sa nekim crtanim filmom koji su pogledali.
"Potom naiđu na Maju, Lanu, Tajru i Mariju, djecu koja su iz svih dijelova Mostara došla da uče plesati".
Tad započinje prava bajka."U jednom automobilu na nastupe djeca putuju zajedno, roditelji se sretnu, druže se i onda se nekako sama nameće suština tog našeg baleta", kažeĆehići dodaje da je to njihova svakodnevnica, te da je ponosna na njihovu normalnost.
Majina kuća se nalazi u bošnjačkom dijelu Mostara, na istočnoj obali Neretve, a Lanina na zapadnoj. Međutim, Lanina majka Sanela Kožul automobilom, prije probe, sa svojom kćerkom, odlazi po Maju i tako njih dvije zajedno odlaze na balet.
Kožul je Bošnjakinja koja se udala za Hrvata i kaže da sve što rade rade bez tih zidova o kojima se priča u gradu. Ona kaže da se u Mostaru malo toga pozitivno dešavalo kao što je to slučaj sa baletom.
"Izgleda da balet svima predstavlja komunikaciju lijeve i desne obale, ali mi kao roditelji to uopšte ne doživljavamo tako. Mi živimo cijeli taj film sa svojomdjecom", kazala je Kožul.
Indira Beglerović, kaže da je sretna što je njena kćerka Maja dio ove priče i odrasta u jednu fizički i psihički zdravu osobu.
Lana i Maja vole odlaziti na takmičenja i nastupe gdje imaju priliku duže da budu zajedno sa svojim prijateljicama Tajrom Hadžimahović i Korinom Tomičić."Najvažnije mi je bilo da su moje prijateljice sa baleta bile na mom rođendanu. Bile smo jako sretne, uživale smo i bilo nam je lijepo", opisala je Lana.
Korina je ispričala novinarima CIN-a kako su joj Maja, Tajra i Lana najbolje prijateljice na baletu i van baleta."Na svom rođendanu sam ih zvala sve tri. Maja nije mogla doći, ali Tajra i Lana su rado došle i bilo mi je važno da dođu, ludovale smo i provaljivale", kazala je Korina.
U proteklom ratu Stolac i Mostar su pretrpjeli velika razaranja. Srušene su škole, zgrade vjerski objekti, ljudi su napuštali svoje domove, gradovi su izgledali sumorno.
Danas se ovi gradovi obnavljaju a prognanici vraćaju. Za razliku od srušenih zidova i u korov zaraslih imanja, puno je teže obnoviti povjerenje i dobrosusjedske odnose. Entuzijasti poput stolačkog orkestra i mostarskih balerina pišu nove stranice za budućnost svojih gradova.
Kada bi grad funkcionisao kao ovakvi orkestri i baletske grupesve bilo puno bolje, zaključuju mladi entuzijasti.
