Bilo je ljeto 1990., vrijeme naših snova, kako reče pjesnik, i igralo se Svjetsko prvenstvo u Italiji. Jugoslavija je nakon grupe u kojoj nas je poderala Njemačka, dobila Kolumbiju i Ujedinjene Arapske Emirate došla u osminu finala. Utakmicu za pamćenje, protiv Španije, riješio je Dragan Stojković – Piksi, slobodnim udarcem za prvi i trzajem na petercu za drugi gol, potezima koji odvajaju besmrtnike od običnih igrača. Na stadionu Bentegodi u Veroni, nas smo osmorica s Omladinskog programa Radio Sarajeva (Neven Anđelić, Despot Mojsilović - Čepa, Senad Zaimović, Saša Savić, Boro Kontić, Senad Pećanin, Zoran Stevanović, i malenkost potpisnika) preživjeli posljednju veliku pobjedu reprezentacije za koju smo navijali. Sljedeća tekma u četvrtfinalu, bio je poraz od Argentine na penale, triler s velikim Diegom Maradonom, kojem je Ivković odbranio penal. Nije bilo sreće, Ivica Osim je pobjegao u svlačionicu, Stojković pogodio prečku, a Hadžibegiću i Brnoviću je Goichoechea skinuo udarce.
Za dvije godine, reprezentacija se plasirala na Evropsko prvenstvo, ali nije dospjela tamo. U Švedsku 1992., umjesto SFRJ, dok su gorjela sela i gradovi, otišla je drugoplasirana ekipa iz grupe, Danska, i osvojila takmičenje. Tako se i završila jedna povijest zemlje koja je do tad bila naša: Jugoslaviji koju pamtim nikada nije uspjelo da napravi značajniji nogometni rezultat. I kad je krenulo, stigao je rat.
Nikad više isto
Sasvim iskreno, nijednu utakmicu poslije nisam smatrao toliko istorijski važnom: naivnost je često jedan od glavnih sastojaka mitologije, pa je tako lijepo bilo sanjati šta bi bilo da su nesretni centarhalfovi pogodili i da je SFRJ ušla u polufinale, i kao Argentina završila u finalu s Njemačkom. Glupo bi naravno bilo misliti da se Jugoslavija ne bi raspala da je kojim slučajem osvojila Mundijal u Italiji. Na istom nivou, krajnje naivno bi bilo smatrati da će sudbinu Bosne i Hercegovine spasiti (ne)odlazak Ćirinih zmajeva u Južnu Afriku, ali ovo je, objektivno prvi put, da neki događaj ima toliku težinu i važnost.
Prvo, ode li se u Južnu Afriku, nogomet više nikada neće biti isti. Nivo će se zbog pristiglih novaca i konteksta morati podići, pa će valjda prestati slike međusobnog udaranja kopačkama na livadama, uz naganjavanje sudije, koje gledamo na izvještajima nedjeljom uveče sa svakog stadiona. Drugo, značaj ove igre nikada neće biti ovakav: sastav koji izbori prolaz, bit će poput pjesme, neizostavan dio kolektivnog pamćenja zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina. Jer, niko od nas koji smo znali legendarni sastav SFRJ iz Tamperea (nema greške: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec) – nije ih gledao, ali si ih morao znati. Tako će onih jedanaest od Supića, preko Jahića, Spahića, Nadarevića, Muratovića, Rahimića, Pjanića, Misimovića, Ibiševića, Džeke, biti o(t)pjevani u narodnim pjesmama, izbore li nakon Zenice put na jug crnog kontinenta. Za to će im trebati svašta: motiva ne manjka, jer tu je, kao selektor, valjda najveći motivator na svijetu, genijalni ublehaš Ćiro Blažević. Što se tiče sreće, ona kao da se već nazire: na teren neće Cristiano Ronaldo, popriličan primitivac bez integriteta kad je u pitanju ponašanje van terena, ali na terenu prava zvijer, skoro bez mane i straha. Na teren neće ni Bosingwa, ponajbolji desni bočni u Evropi, igrač kojeg navijači kluba za koji igra zovu "The Machine".
Nije sportski prizivati nezgode, ali jeste statistiku: Portugal, naprosto, nije velika ekipa s Mundijala, 1966. bili su treći, 1986 . u Mexicu ispali su u prvom kolu, i zadnji put 2006. u Njemačkoj su bili četvrti. Uz još jedno ispadanje u prvom kolu – 2002. u Koreji – nisu se kvalificirali. Ako je, dakle, do tradicije, i tu ima nečega što nam ide u prilog.
Pitanje veće od života
Zasad, kao najvažniji predrezultat ove utakmice pokazuje se stanje nacije: po prvi put je, valjda, i RTRS iskreno želio da bezuslovno prenosi neku utakmicu. Javni servis se ponio kao prava državna televizija i legalno ponudio paket za koji je smatrao da bi mogao biti povoljan za televizije i jednog i drugog entiteta, ali stvar nije legla jer su se, prema onome što imaju reći ljudi s BHT-a, sa FTV-a i RTRS-a kasno dosjetili da bi mogli postavljati uslove. Istina, bilo bi bolje da i entitetske televizije prenose utakmice, ali BHT je zadržao, opet u skladu sa zakonom, pravo eksluzivnog emitiranja.
Ovo je, dakle, bez obzira na to kako neko doživljava BiH, najvažnija utakmica na tom prostoru u posljednjih dvadest godina. Prvo, konačno postoji mogućnost da se ove dvije utakmice na većini teritorije BiH dožive kao nešto od kapitalnog značaja. Sam je "dijamant" Edin Džeko izjavio da u BiH vlada pretjerana euforija. I sigurno da je tako, ali scorer Wolsfburga s terena ne može znati koliko svaki njegov potez znači ljudima u BiH. I dobro je da je tako, jer bi mu takvo opterećenje moglo otežati noge: nogomet je na svijetu, općenito, previše važna i precijenjena stvar, a tamo gdje na svakom koraku fali uspjeha, plasman na SP bi se, u skladu s usijanjem, doživio kao čudo ozdravljenja. I zato je dobro da je reprezentacija u Novom Vinodolskom, i zato i ne treba previše razmišljati koliko bi pozitivne energije donio prolaz protiv Portugala.
Za one koji ne mogu shvatiti zašto je to tako, evo i poučka, legendarne rečenice najvećeg Liverpoolovog menadžera u povijesti Billa Shankleya, koja se uvijek citira u ovakvim slučajevima: "Pitanje igranja nogometa, nije pitanje života i smrti, to je nešto puno, puno važnije od toga".
Zato će ovo vrijeme, kraj 2009., u kolektivnim i individualnim sjećanjima, u pričama koje se budu pričale generacijama koje dolaze zvati "onda kad smo igrali baraž s Portugalom". Neće to biti "ni vrijeme butmirskog sporazuma", ni "kad su se u Ganićevoj spavaćoj sobi pravile revije", ni "kad je otkriveno da se grupi estradnih protuha staž i socijalno plaćaju iz kantonalnih para", nego vrijeme "kad je cvjetao baraž", da parafraziramo naslov jednog od ponajboljih jugo romana, "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića.
Eto, zato nakon dvadeset godina, ponovo na red velikih istorijskih događaja, dolazi i jedna utakmica. Odnosno dvije. Tih 180 minuta nade da BiH može postati normalna zemlja. Nadajmo se da će na Bilinom polju, srcu nekadašnje industrijske Bosne, narasti najznačajniji sportski uspjeh nove BiH, uspjeh koji bi nas mogao povući iz mraka koji su nam ostavile nacionalističke taldžije, "zaštitnici naših interesa", čije plaće od nekoliko hiljada maraka plaćamo iz svojih džepova, dozvoljavajući pritom da sve ovo vrijeme nakon rata, nastavljamo biti budale. Možda je biti za BiH krajnje neperspektivno, i s povijesnog nivoa budalasto – ta zemlja izgleda kao kuća kojoj se temelji uvijek tresu, i kao da s uvijek može raspasti – ali mi nemamo izbora. Zato, Ćiro i momci, ostavite srce na terenu. Za jedno bolje društvo i manje tešku epohu od zadnje dvije decenije. Neka i simbolički, počnu bolja vremena!
