Che Guevara?

Ogromna masa mladih ljudi, jasno je pokazivala da vjeruje da svojim postupcima može nešto promijeniti u sistemu, vjerovali su da je njihov glas bitan. Milicija je trenirala strogoću, ali ni to ih nije moglo zaustaviti. Vjerovali su da je država "skrenula sa puta" i htjeli su da se vrate tamo. Na slikama koje nose, jedan pored drugog Tito i Che. Uveliko je drugačija današnja situacija. Nas ne zanima politika, vjerujemo da je korupcija u vlasti tolika da ničiji protest, pogotovo naš, ne može promijeniti takvo stanje. Čini mi se da smo mi već na početku izvan puta, a ne vjerujemo da se možemo vratiti na njega. Toliko toga se desilo, što bi u svakoj normalnoj zemlji diglo narod na noge, ali mi smo izgleda još uvijek u postratnom snu. Osam godina koje su iza nas trebalo bi biti dovoljno vremena da se sve što nije dobro u ovoj državi prestane objašnjavati (opravdavati) ratom. Šta treba da se desi da se probudimo? Možda nedonošenje Zakona o visokom obrazovanju? Vlasti su nam ponovo pokazale da nemaju namjeru da nas vode u Evropu. Nacionalisti iz poslaničkih klupa još uvijek vode rat u kojem je većina nas izgubila djetinjstvo, mnogi i puno više. Unija studenata najavila je izlazak na ulice, a ja ne mogu da se ne zapitam: Ko je Zdravko Grebo naše generacije? Zasigurno to nisu mladi stranački lideri, čak ni oni opozicioni. Svi oni podsjećaju me na dijete iz jednog od spaljivanja iluzija Senada Avdića, koje na pitanje šta želi biti kada poraste spremno odgovara: "Gavjo Gjahovac". Ne znam ko bi to mogao biti. Možda takva osoba ne postoji, možda nije ni potrebna. Važno bi bilo da kada (ako) dođe do naših demonstracija, svi budemo tu. Ne nužno u prvom redu ili na tramvaju, ali negdje u masi da. To je najmanje što možemo učiniti za svoje sutra.