Bilješke iz dnevnika Emine Hadžić o ratu u Goraždu: Rasuto djetinjstvo i crni pšenični hljeb s kajmakom
U prvu objavljenu knjigu smjestila je svoje rasuto djetinjstvo, najteže gubitke voljenih, dragocjene životne trenutke i priče u kojima svako ko je proveo rat u Goraždu može prepoznati vlastita iskustva.
Zbirka je svjedočanstvo o jednom malom gradu i velikim ljudima, a većina zapisa je motivisana stvarnim ljudima i događajima. Emina iz perspektive sitne djevojčice piše o ratu u Goraždu, granatiranju grada, akciji "Padobran" ili tzv. holtanju, o obrazovnom sistemu, o svom ratnom djetinjstvu u kojem je dječiji san komad crnog pšeničnog hljeba namazan kajmakom, o snalažljivosti ljudi u teškim i nehumanim uslovima, "vintalima" i centralama za struju.
Prije i poslije rata
"Sve do velike svjetske pandemije koronavirusa, mi smo događaje u životu slagali na hronološkoj liniji na kojoj je nulta tačka rat. Događaji u mom, ali i životima ljudi oko mene su se uglavnom dijelili na "prije i poslije rata", kao da se te mučne tri i po godine ne ubrajaju u život. O svemu što je u njih stalo tiho se govori, a glasno šuti. Teško je govoriti o onome što najviše boli, jer i sreća i tuga, i bol i patnja kad se izgovore dobiju svoju fizičku manifestaciju, postanu stvarniji i intenzivniji. Međutim, dužnost onih što su preživjeli tragedije koje mnogi drugi nisu jeste da govore. I da pišu o stradanju, bolu i patnji, da onima koji su poslije došli kažu šta je sve živ čovjek u stanju izdržati i ostati živ. I da iza sebe ostave opomenu", smatra Emina Hadžić.
Knjiga "Virovi života" je promovisana na specifičan način, uz scenski prikaz pojedinih događaja iz rata koji su iznijeli mladi glumci amateri iz Goražda i postavku eksponata iz rata koji su za ovu priliku posuđeni iz Zavičajnog muzeja Centra za kulturu.
"Svi smo mi dijelili slične snove, misli, ljude, događaje, kao što smo dijelili glad, bol, smrt, radost, pravili vintala i centrale za struju, čitali knjige, trpili granate i gutali suze, gutali strahove, tražili utočišta i pokušavali preživjeti. Neke ljude, neke dane i vrijeme smo zaboravili, a Eminin dnevnik podsjeća da su oni nikada neće nestati, ma koliko nas udaljavali od tog vremena, a čine to svojom površnosti i mi to dozvoljavamo. Ovo je svjedočanstvo o tome da rat nije nikakva igrica na računaru koja se može ostaviti po strani i ponovo igrati kad želimo. Generacije koje je dotakao rat, danas najčešće kažu upravo ono što je je zapisano u knjizi "Ja se dobro i ne sjećam kako je bilo prije rata, a ne znam ni kako će biti kad se rat završi, Važno je da preživimo još ovo malo, kako je govorila Eminina rahmetli majka koja je poginula u ratu", istaknuto je tokom promocije.
Knjiga o odrastanju u ratu djeluje o nešto nestvarno, čak pustolovina ili nešto što izgleda nemoguće, a uistinu se dogodilo.
Trap za krompir
"Zamislite situaciju u kojoj roditelji trebaju donijeti odluku koje će dijete skloniti u trap za krompir, to je rupa u zemlji koja je povremeno služila kao sklonište, da ih sačuvaju od granata svjesni da ne mogu svi stati pa po nekoj svojoj tada. racionalnoj logici biraju najstarije od djece iz svake porodice kako bi ostali živi. Zamislite djecu u tom mraku trapa koji podsjeća na grob dok udišu miris zemlje i čekaju ishod. Samo bi ova rečenica bila dovoljna poruka o tome šta je uradio rat jednom gradu pod opsadom", istaknuto je tokom promocije.
Među događajima koje je Emina opisala u svojoj knjizi je i smrt djevojčice Dženite iz mahale.
"Nikad nisam vidjela da jedna granata može srušiti čitavu veliku kuću, avlijske zidove i još napraviti veliku rupu tamo gdje se sve to nalazilo. Kažu da se takve granate zovu krmače. Da je krmača pala na Hajrinu garažu, ni mi u trapu ne bismo preživjeli! Na putu prema kući sam sa drugaricom svratila na groblje Omeđak. Djeca iz Mahale su nam rekla da je tu Dženita ukopana. Mezar smo prepoznale odmah. Bio je manji od ostalih svježe zakopanih mezarova, a na vrhu je bio okrugli srebrni medaljon koji je Dženita uvijek vratu nosila. Proučile smo Fatihu i šutjele. Pitala sam se zašto ne plačem. Nad tim malim svježe zagrnutim mezarom sam shvatila da onda kada tuga postane fizički bol u grudima, suze ne teku iz očiju, da bol ne operu", samo je dio dnevničkih bilješki iz rata.
I pored svega knjiga "Virovi života" je štivo ispunjeno ljubavi prema životu, želji za školovanjem, ali i knjiga koja postavlja bolna pitanja.
"Da li bi amidža Alija naglo umro u ranim tridesetim? Da li bi amidžu Zahida našla ona kobna granata koja ga je ubila devedeset druge? Da li bi amidžu Ibra uhvatili četnici i mučki ga ubili? Da li bi Vejsil, najmlađi sin amidže Alije poginuo od granate koja je pred njega pala dok je u džamiju nosio tabut za Adnana, jednogodišnjeg sina njegove sestre Fadile, kojeg je dan ranije pogodio snajperski metak dok ga je sestra nosila u naručju? Da li bi Muhamed, Zahidov stariji sin, djedov mezimac, zaspao za volanom i našao smrt pod točkovima nekog šlepera, ostavljajući za sobom majku, ženu i jednogodišnju kćer? Da li bi Aida, najljepša i najuspješnija od šest Ibrovih kćeri, umrla sa dvadeset pet? Da li bi moju majku raznijela ona granata ispaljena sa Zidina devedeset treće", pita se Emina u svojoj knjizi.
