Aleksandar Brezar o budućnosti Z. Balkana: Sve osim članstva u EU bilo bi na štetu demokratije

Aleksandar Brezar o budućnosti Z. Balkana: Sve osim članstva u EU bilo bi na štetu demokratije
57
Razgovarao: Semir Hambo
31.10.2019. u 18:57
34
komentara
57

dijeljenja
Aleksandar Brezar o budućnosti Z. Balkana: Sve osim članstva u EU bilo bi na štetu demokratije Aleksandar Brezar
Aleksandar Brezar, novinar, politički analitičar i dobar poznavalac političkih kretanja u Evropskoj uniji za Klix.ba je komentirao posljednje najave o budućnosti proširenja Unije, posebnog statusa za Zapadni Balkan, o ulozi Francuske u EU, ali i o odgovornosti domaćih političara na tom putu.

Sve se učestalije govori o nekim novim modelima EU za Zapadni Balkan koji ne uključuju članstvo, već privilegovano partnerstvo. Šta bi generalno značilo da BiH ali i druge zemlje regije prihvate neku drugi vid saradnje umjesto članstva?



Pitanje je koliko se Emmanuel Macron zaista nadao ovako negativnoj reakciji kada je, slobodno možemo reći, sabotirao pristupni proces kompletnog Zapadnog Balkana vetom na nove članice na osnovu uslova oko nekakvih unutrašnjih reformi Evropske Unije i reforme samog pristupnog puta. Ove sedmice je, recimo, ambasador Francuske u Srbiji Jean Louis Falconi objašnjavao kako želja Francuske nije ni kraj priče o proširenju ni alternativni modeli, već neka vrsta ubrzanog i jačeg procesa pristupanja. Bar meni, to govori da se Macron našao u poziciji u kojoj je sada potrebano veslati unazad, pa možda i pojesti vlastiti šešir. Da bismo uvidjeli šta je sljedeći korak EU, potrebno je da se desi nekoliko stvari: prvi je strategija proširenja nove Evropske Komisije na čelu sa predsjednicom Ursulom von der Leyen, koju ne treba očekivati prije marta 2020. i godišnjih izvještaja Evropskog parlamenta. Zatim tu je i samit EU-Zapadni Balkan u Zagrebu u maju naredne godine, dok su i iz Evropskog vijeća rekli da će prije toga još jednom razgovarati o proširenju. Tu će stvari biti puno jasnije.

No, hajmo reći da zaista postoje planovi za stvaranje "privilegovanog partnerstva" između EU i zemalja Zapadnog Balkana - takav scenario, bar po mom mišljenju, ne bi bio dobar za same građane regije, jer bi umjesto reformi koje bi vodile strukturalnim promjenama i toj famoznoj “vladavini prava”, a gdje bi se u praksi lakše nosilo sa sveprisutnom korupcijom, za početak, ostalo previše prostora za status quo. “Privilegovano partnerstvo” vjerovatno bi u praksi bilo nešto poput Istočnog partnerstva 2.0: u kombinaciji sa mini-Schengenom u kojem će se na kraju najvjerovatnije naći i ostale države “balkanske šestorke”, stvorila bi se jedna skoro pa zajednička ekonomsko-društvena zona. Ipak, i ta zona sa svim svojim prednostima svejedno rizikuje da bude puno sivlja u odnosu na ono što članstvo - ili bar pristupni put - obećavaju u dugoročnom smislu. Ni reforme nisu bile savršene, i dijelovi reformi koji se odnose na zakon o radu, primjera radi, preferencijalno su tretirali poslodavce umjesto radnika, i samim tim se i tu pristajalo na kompromise na štetu građana. Međutim, kada se sabere sve dobro i loše, sve osim članstva u EU bilo bi na štetu demokratije i građanskih sloboda u ionako krkim tranzicionim sredinama.

Ne treba zanemariti ni sljedeće: sve zemlje članice koje sada muku muče sa korupcijom i iliberalizmom, poput Mađarske ili Bugarske, pa i Hrvatske, na pristupnom putu su se ponašali kao enciklopedijski primjeri demokratija. Ni eventualno članstvo ne garantuje da će se država tj. njen sistem i njeni političari i političarke voditi pravilima do zadnjeg slova jednom kada bi se našli u Evropskoj uniji. S druge strane, BiH, kao i ostale zemlje “Šestorke”, jesu Evropa, i bez njih, EU je nekompletan projekat, sa svim svojim vrlinama i manama.

Znači li to da EU na mala vrata odustaje od proširenja?



Kao prvo, mislim da je bitno raščlaniti da je sva priča oko kraja proširenja i početka faze “privilegovanog partnerstva” rezultat odluka jedne ili dvije države članice. Čini mi se da smo propustili da sagledamo ono pozitivno što je bilo u sjeni sada već famoznog “ne” Emmanuela Macrona na samitu Evropskog Vijeća. Logično je da je posebno bolno za Sjevernu Makedoniju - koja je u počecima pristupnih puteva ka EU bila ispred Hrvatske, a ni BiH tada nije mnogo zaostajala - bilo čuti ne nakon svega što je ta država skupa sa svojim vođstvom uradila, uključujući promjenu imena, što nije mala stvar. Zamislite da u jednom trenutku čujete kako vaš premijer (skupa sa grčkim) treba biti među nominovanima za Nobelovu nagradu za mir, a zatim se pojavi Macron sa svojim vetom.

Bitno je uvidjeti dvije stvari: prva je da Macron svojim postupcima pokušava da se dokaže kao evropski vođa, ali on to u stvarnosti nije, niti može biti. Pogotovo ne kraj Njemačke - koja je, ako ništa profitirala od svake etape proširenja - a zatim i Italije sa sve jačom vanjskom politikom, pa i Španije. Upravo će Španac, Josep Borrell, biti novi visoki predstavnik za vanjsku politiku EU. Druga stvar je upravo ta da EU čini 27 članica (ili 28, sa Velikom Britanijom, za koju još uvijek ne znamo kada će i da li će uopšte istupiti iz Unije). I proširenje podržavaju skoro sve.

Čeka li Zapadni Balkan sudbina Turske u smislu vječnog kandidata ili potencijalnog kandidata?



Mislim da se od Turske uveliko odustalo, ali i da je Turska također odustala. Dokle god postoji interes sa obje strane - a mislim da u slučaju Zapadnog Balkana postoji - naših šest zemalja neće biti u takvoj poziciji. Postoji, međutim, nešto što jeste evidentno, a slično u paraleli između Zapadnog Balkana i Turske: sigurno je da u pojedinim zemljama EU postoje političke struje za koje se smije i mora reći da pate od ozbiljne i po budućnost kontinenta opasne islamofobije; međutim, u 21. vijeku zaista nema mjesta ideji “zaštitnika bijele hrišćanske Evrope”, i možda sam idealista kada kažem da mi se čini da će takve ideje eventualno završiti na smetljištu istorije.

Šta je u ovom trenutku najprihvatljivije rješenje za BiH i Zapadni Balkan?



Najprihvatljivije, ukoliko je našim političkim liderima zaista stalo do građana i građanki, bilo bi zaista sprovoditi reforme, i to one koje će donijeti dobrobit svima, kako u ekonomskom, tako i u društvenom smislu, bila na kraju štapa mrkva u obliku članstva ili ne. Robusna demokratija u kojoj se poštuju sva pravila i zakoni jedina će nas dugoročno izvesti iz pozicije teške periferije u kojoj smo se našli nakon decenija čiste pljačke prekrivene flis papirom brige o vlastitom narodu. A to bi zahtijevalo da se prestanemo auto-sabotirati, kao što smo to u BiH uradili sa nekompletnim odgovorima na dodatna pitanja Upitnika EK, a onda na domaćem terenu prodavali priču kako nas Evropa ne želi, ili samo slijegali ramenima bez komentara i bez pogovora.

Kako u tom kontekstu posmatrati NATO put BiH, ukoliko nam ni EU nije sigurna opcija u smislu članstva?



To po meni uopšte nije neki binarni “ili-ili” sistem, niti je usko vezan jedno za drugo. Ništa nas ne sprječava da uporedo pokušamo biti i članica NATO saveza i EU. S druge strane, mislim da u BiH jednostavno ne postoji koncenzus za put u NATO bez obzira na to ko je na vlasti u RS-u, dok za članstvo u EU postoji. Samim tim, našli smo se u poziciji da članstvo koje nam je izglednije nećemo, a članstvo za koje bi trebalo zavrnuti rukave ne možemo baš tek tako dobiti.
Prijavi grešku


Komentari (34)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...