Sva nogometna veličina Blaža Sliškovića i zašto su ga u Mostaru gađali patlidžanima
"Više ne pratim ni balun, jer mi je tlaka, nikad više igrača ka šta je bija Baka", legendarni su stihovi kultnog splitskog TBF-a, koji mlađim generacijama mogu bar malo dočarati kakav je nekad igrač bio novi trener Željezničara.
Vjerovatno da i danas na terasi "Bristola" u Mostaru ili kod "Zele", sigurno i u kafićima na splitskom Poljudu ima onih koji bi vas satima mogli uvjeravati da je Baka bio veći talent i od samog Maradone. Mostarski igrački senzibilitet posebno se uspješno nakalemio u Dalmaciji, gdje je dijamantski talent i pomalo rabijatna narav u sudaru s frenetičnošću lokalne publike stvorila pravi kult.
Nije bez razloga Slišković nakon rodnog Mostara baš odabrao Split, a ne Zagreb ili Beograd. Na prvom gostovanju s Hajdukom u rodnom gradu protiv sebe je imao cijeli stadion, gađan je patlidžanima, a kad je odgovorio, dobio je crveni karton. Vjerovatno i danas čuje eho onog skandiranja "napolje, napolje".
Baka za razliku od Duška Bajevića ili nekih drugih igrača iz tog vremena nema iza sebe tešku socijalnu priču, njegovi su uvijek imali "para", što se odrazilo na boemski karakter i želju da iz života izvuče maksimum onog što sport i popularnost donose.
Slišković je produkt najbolje fudbalske škole u bivšoj Jugoslaviji, one koja je od kluba iz malog provincijskog grada sedamdesetih i osamdesetih stvarala ravnopravnog rivala najboljima, a plijenila napadačkom igrom kojoj su zavidjeli svi. Ipak, talent koji je on nosio i osjećaj za loptu i prostor ne mogu se naučiti, posebno ako ti radne navike nisu najveća vrlina, rekli bi cinici.
Baka kao trener obično se sažima u kontekstu mandata u reprezentaciji i treniranja Zrinjskog, neke gole statistike i narativa polarizirane javnosti u našoj zemlji. Izostaje tretman težine odluke da neko 2002. godine, znači prije velikih 19 godina, i samo šest poslije rata, preuzme reprezentciju Bosne i Hercegovine. To za nekog takvog imena i prezimena nije bilo nimalo lako ili pak jeste kad se zna da je Slišković još 1993. godine igrao i bio kapiten baš te reprezentacije, nijedne druge.
Slišković je jedan od rijetkih trenera koji će vam na konferencijama za medije uoči utakmice jasno kazati kako može igrati njegov klub, šta je realno, na čemu on insistira, a da to nisu fraze i "šuplje priče". Dok je vodio Zrinjski, često je petkom znao riječima crtati ono što bi publika od Bilbije, Filipovića ili Todrovića gledala subotom, što je neosporan dokaz trenerske stručnosti.
Baka je posljednjih godina često bio neshvaćen u pokušajima da bude svima drag i omiljen, da ga vole i oni lijevo i oni desno. Jedini je pokušavao kombinovati dolaske na Veležove "crvene noći" i naslove sa Zrinjskim, ali to su mušice vječne zvijezde i pokušaja da ti svi "piju iz ruke".
Bio je i ostao klasičan Mostarac bez obzira na to da li sjedi ispod onog drveta pod Bijelim Brijegom ili u Hong Kongu uči Azijate kako zabit gol iz kornera. Kad ga je raja nedavno zvala i pitala kakva je liga ta u kojoj nastupa sa svojim Kitchee SC, on im je u svom stilu kazao - Kakva će biti, najdalje gostovanje ko na Buni.
Slišković u Želju dolazi u teška vremena besparice i rezultatske krize. "Da je bolje, ne bi mene zapalo", vjerovatno je kazao društvu kad je u Mostar došla prva vijest da je dogovorio angažman u Željezničaru. Na Grbavici će ga posebno biti zanimljivo vidjeti u drugoj ulozi, kad Sarajlije nisu više rival i kad će ih morati doživjeti kao svoje, bez narativa sudija, saveza i medija.
U maju će tako s Plavima na dva gostovanja u Mostar, prvo 12. u Vrapčiće, potom 23. pod Bijeli Brijeg. Bit će spektakl i bez publike jer dolazi Baka, iako patlidžane ovaj put neće imati ko da baca.
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
