Da, City je u svakoj od posljednjih sedam sezona, računajući i ovu, bio glavni ili jedan od glavnih favorita za osvajanje naslova prvaka Engleske. Stoga, i nije posebno kada jednom u dvije sezone osvojite Premiership dok pod rukom imate neiscrpno bogatstvo i monstruozan tim.
Posebno je, ipak, kada to učinite sa stilom, kada drugima nakon manje od pola odigranih utakmica ugasite svaku nadu da ćete poskliznuti, da će vas moći uhvatiti. Kada konkurentima pobjegnete iz vidokruga, ali opet gazite kao da vi ganjate nekoga, a ne kao da svi drugi ganjaju vas. Posebno je kada u druge unesete takav strah da vas ne smiju pošteno ni napasti, kada vam se prilagođavaju tako što gledaju kako zaštititi svoje dvorište i teren napustiti sa što manje primljenih batina.
Pep Guardiola je trener koji će u svojim izjavama uvijek težiti ka skromnosti, nekada će djelovati i stidljivo. Njegove izjave, njegovi govori su uvijek popraćeni mahanjem rukama, pokretima glavom, neprestanim češanjem po nosu, hvatanjem za bradu, nerijetkim skretanjem pogleda, raznim gestikulacijama koje kao da demonstriraju nervozu, kao da odaju čovjeka koji pazi da ne kaže nešto što ne bi trebao. Mnogo puta zna i izbjeći glavnu temu, nerijetko bježi od ključnog dijela pitanja i sve to s takvim intenzitetom da ponekad pomislite da od nečeg strahuje. Nećete to primijetiti ako čitate njegove izjave. Primijetit ćete ako ga gledate i slušate.
Ako biste prvi dodir s likom i djelom Pepa Guardiole imali gledajući ga kako stoji pred kamerama, mogli biste primijetiti obrise čudaka, genijalca, "freaka", ako hoćete... Teško biste, međutim, vidjeli nekoga ko bi vam dao do znanja da je ubojit i oštar u poslu koji radi. U njemu ne biste vidjeli žestokog lidera.
A on to jeste.
Kada izađe na teren, na to osnovno i glavno mjerilo trenera, Pep Guaridiola je nemilosrdan. Tamo vidite ko je on, šta je on, šta se krije u njemu i na koji način želi doći do cilja. Nema rezultata kod kojeg bi Guardiola "potegao ručnu" osim ako svjesno ne želi zatvoriti meč, a to se rijetko dešava. Nema prednosti, ni one u jednoj utakmici, ni one tabelarne, kod koje bi odahnuo. Nema pobjede koja bi ga natjerala da zaboravi provjeriti gdje se griješilo, jer greške nakon pobjeda posmatra s istim žarom kao i greške nakon poraza.
Ako biste željeli pronaći momenat, sliku, detalj koji najbolje pokazuje sve što smo naveli vezano za Guardiolu i njegovo djelovanje na terenu, onda je dovoljno da pogledate sudijsku nadoknadu meča 38. kola Premiershipa u kojem je Manchester City gostovao Southamptonu.
Uvertira je sljedeća - City je davno osvojio titulu, već ju je i proslavio, već je poslao Yayu Tourea na neku novu destinaciju, već je oborio rekord po broju postignutih golova, osvojenih bodova i upisanih pobjeda u jednoj sezoni Premiershipa* i imao je brutalnih 19 bodova više od drugolasiranog Manchester Uniteda; Southampton je čekao samo novih 90 minuta da i matematički osigura opstanak. Meč je, grubo rečeno, bio u rangu prijateljske utakmice.
* City je tim koji je ove sezone postigao rekordnih 106 golova, upisao rekordne 32 pobjede i skupio rekordnih 100 bodova.
No, Guardiola je silno želio pobjedu. Naravno, tipično za njega, oprezno je najavljivao utakmicu, izbjegavao hrabro poručiti da želi osvojiti 100 bodova, ali je izveo sastav kao da igra finale i izašao na teren da slavi kao da je osvojio finale.
Na gol je čekao sve do četvrte minute sudijske nadoknade kada je Jesus pogodio za konačnih 1:0. Uslijedila je raspsodija. Guardiolino slavlje zajedno sa slavljem njegovog stručnog štaba i njegovih igrača čisti su pokazatelj njihove neutažive želje za pobjedom. Kad god i gdje god. Neovisno o situaciji i važnosti meča.
Istina, osvojiti 100 bodova - City je morao slaviti ako je želio na kraju sezone imati 100 bodova - u jednoj sezoni je zaista historijski uspjeh i vrijedi ga proslaviti, ali malo je onih kojima je toliko stalo do trijumfa u sporednom meču uprkos tome što vam pobjeda donosi "stotku".
Ta slika sa St. Marry stadiona oslikava Pepa Guardiolu - trenera koji je van terena samozatajan, a na terenu razoran, trenera koji po dolasku u novi klub zahtijeva od ljudi koji održavaju terene da stalno prskaju teren i da mijenjaju veličinu trave i koji je spreman iz igre izvesti igrača koji ne poštuje njegova pravila iako taj igrač postigne gol (pitajte Thierryja Henryja*).
* Thierry Henry je jedne prilike tokom gostovanja na Sky Sportsu kazao da je u meču Lige prvaka protiv Sportinga iz Lisabona odlučio "raditi po svome" ne poštujući određene Guardioline zahtjeve. Pri tome je postigao i gol. Međutim, na poluvremenu Guardiola ga je izveo. "Kada Pep ima plan, poštuj taj plan", kazao je Henry.
Njegova uspješna karijera i dalje će biti popraćena ocjenama da ništa ne bi uradio da u Barceloni nije imao Lea Messija i ostale genijalce, da u Bayernu nije imao sve ono što ostatak Njemačke nema i da u Cityju nije imao sve ono što u imućnom Premiershipu niko drugi nema. Sigurno jeste da broj trofeja i rekorda ne bi bio isti, ali njegov način sigurno bi. Jer to je njegova polazna tačka. A znalac kakav je on i zaslužuje najbolje timove, kao što i najbolji timovi zaslužuju njega. Najbrži bolidi, automobili i motori traže najbolje vozače - jedno bez drugog ne može.
Guardiolin City je u ovoj sezoni pokazao da ima slabosti, vidjelo se to u dvomeču protiv Liverpoola u četvrtfinalu Lige prvaka i u domaćem porazu od Manchester Uniteda, ali odnos slabosti i vrlina koje posjeduje toliko je na strani vrlina da se postavlja pitanje ko i kada može zaustaviti ovaj tim čiji su glavni igrači u najboljim godinama i čiji se vlasnici ne ustručavaju da dodatno pojačaju ekipu. Tim koji uz sve to ima trenera čiji uspjesi pokazuju da je on trenutno najbolji na svijetu.
Barbarez: Bilo bi nekorektno komentarisati prošlost, držimo se vizije koju imamo
