Spektakl na Anfieldu pokazao ljepotu Kloppovog fudbala i dokazao da su on i Redsi "srodne duše"
To je moglo da se desi samo Jurgenu Kloppu. To su mogli učiniti samo klubovi u koje je on unio liniju svog karaktera i fudbalskog umijeća.
Ali, opet imamo i drugu stranu za koju možemo reći da se "moglo desiti samo njoj". To su Liverpool i Borussia Dortmund, klubovi koji su još uvijek ostali "radnička klasa", ljubav gitare, kovrdžave kose i izlizanih pantalona ili jednom riječju - rock'n'rolla. Idemo do kraja i ne pitamo za cijenu.
I još jedno "opet". Opet imamo još jednu stranu, a to je Anfield, stadion koji se odupire vremenu. Ostao je "kockast", autentičan, i dalje ima onu akustičnost kojom se prolama "You'll never walk alone" himna kao nigdje drugo na svijetu.
Blago nama, sudbina je spojila sve to. Kuglice Evropske lige su željele da se uzvrat igra na Anfieldu, a ne na Signal Iduna Parku, jer svaka čast "Žutom zidu", ali zna se da je "Kop" zapravo "babo" navijačkih tribina.
Nije se igrala Liga prvaka, svi smo zaboravili na El Clasico, El Cashico, Derby della Madonninu i ostale derbije čija su imena obično daleko veća i ljepša od prikazanog na terenu. Sinoć je igrala Kloppova ostavština protiv Kloppa. I pobijedio je Klopp.
On je sagradio Borussiju Dortmund, onu taktiku, onu živost u koju smo se zaljubili početkom ovog desetljeća i od koje su se mnogi drugi klubovi okoristili, jer su "preslikavali" određene šablone, pa tako i onaj Bayern koji je na Wembleyu 2013. godine igrao dobrim dijelom "dortmundovskim" stilom. Zbog toga je tadašnje finale jedno od ljepših u ovom stoljeću pošto niko nije čuvao asa u rukavu i potezao šahovske poteze. Igralo se otvoreno, ali i pametno. Muški agresivno, ali i prefinjeno. Na kraju je plakao Žuti zid i Jurgen Klopp, ali to je manje važno za ovu priču.
Poenta je da fudbal koji preferira Jurgen Klopp prihvata poraz, ali ne prihvata ziheraški pristup i igru bez karaktera. Fudbalski riječnik dade mu ime "gegenpressing", a inovator koji ga je stvorio Jurgen Klopp odijenu mu nadimak "heavy metal".
Taj "heavy metal", koji je u prahu ostavio onu Malagu u sjajnom četvrtfinalu Lige prvaka 2013. godine kada je u zadnjim momentima odrađen veliki preokret i koji je na Signal Iduna Parku sa zemljom sravnio Real Madrid pobijedivši ga sa 4:1 u polufinalu iste godine, sinoć je "svirao" na obje strane terena mitskog Anfielda.
Jer, iako je prošle sezone Klopp doživio debakl na klupi i bez obzira na to što je napustio svoju klapu, onaj duh koji je on unio u "pčelice" i dalje živi. Taj je duh ovaj put igrao protiv tima u kojem već pola godine Klopp usađuje svoju ideologiju. A taj tim u kojem je Klopp sada, već jedne proljetne noći u Istanbulu 2005. godine pokazao je šta znači kada "nebo pocrveni".
I zato sinoć nije bilo kalkulisanja. Zato Liverpool nije čuvao onih 1:1 iz prvog meča i zato Dortmund nije čuvao onih 2:0 nakon devet minuta, niti onih 3:1 iz 57. minute. Zato smo gledali meč u "jednom dahu" i nije nas zanimalo ako neko usput doživi srčani udar i završi u hitnoj. Za to ima vremena malo kasnije. Čekalo se da Crveni i Žuti do kraja izbace sve iz sebe, pa ko ostane na nogama dobro i jest.
Zato su sinoć golove odluke za 3:3 i, za Liverpool, prolaznih 4:3 postigli štoperi koje mnogi od početka sezone "sele" iz Liverpoola, ali kojima Klopp ukazuje povjerenje. Ti isti štoperi, Sakho i Lovren, do sinoć su odigrali po 31 meč za Redse u ovoj sezoni i dali nijedan gol. Sva im je sreća, i njihova i naša, pa su sinoć igrali u sudaru klubova koji igraju za "gol više" i koji život mjere - u "jednom golu". Kad igrate za takve, onda i nepozvani ulazite u legendu. Zato je bio spektakl.
