EVO ŠTA KAŽU TURCI Evlija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Prači, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima. Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu članku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" (Hrvatsko kolo XIII., Draganović-Mandić). Bosansko-hercegovački Muslimani XVI. i XVII. st. o svomu podrijetlu i pripadnosti Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje. Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim. Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata. Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su: Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i hercegovci Hrvati." Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru." Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić) Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II. Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci. Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).