Musemićev košmar i proljeće koje je naplatilo sve greške s početka sezone
Još teže je pred početak druge polusezone bilo pretpostaviti da će 31. marta Sarajevo postići prvi pogodak na Koševu i da će taj meč biti tek druga pobjeda na proljeće. Košmar koji je Musemić svakodnevno proživljavao konačno je završio, ili je barem u tom trenutku samo tako izgledalo.
S Musemićem je, valjda, tako suđeno u FK Sarajevo. Prije četiri godine odlučio je napustiti bolnicu i doći na Koševo kako bi gledao susret 19. kola Premijer lige između Sarajeva i Leotara, a kao tadašnji trener Bordo ekipe, još manje je očekivao da će njegovo veliko igračko i trenersko ime poslužiti kao živi zid u pokušaju da umišljene rukovodeće glave zaštite svoju poziciju.
Taj sramotni čin u kojem je dobio otkaz nikada nije objašnjen, a tek sada stigao je na naplatu. On nije bio kriv, a nije ni sad.
Tri postignuta i pet primljenih pogodaka do meča s Krupom, pet osvojenih od 18 mogućih bodova, dvije domaće utakmice bez pobjede, dva poraza u Širokom Brijegu i šest bodova od mjesta koje sigurno vodi u Evropu, nedovoljno četvrto mjesto i 14 bodova zaostatka za prvoplasiranim gradskim rivalom Željezničarom. Alen Hujić, predsjednik odbora direktora Fudbalskog kluba Sarajevo podnio je neopozivu ostavku nakon poraza od Radnika, a nešto ranije iste sedmice, Husref Musemić dobio je novi ugovor. Ceh se u Sarajevu, prvi put od dolaska Vincenta Tana, počeo plaćati po zaslugama.
Musemić je, nakon Roberta Jarnija, Dženana Uščuplića, Mehe Kodre, Almira Hurtića, Miodraga Ješića, Mehmeda Janjoša i Senada Repuha, prvi preživio iživljavanje nad trenerskom pozicijom u Sarajevu i prvi put, nakon četiri mandata u kojima to nije uspio, imat će priliku da bolesnu ljubav prema Sarajevu koju nikada nije krio, pretvori u najveći poslijeratni uspjeh kluba koji se od 2013. godine intenzivno čeka, ali i obećava na Koševu.
Stvarnost je da od 2013. godine, Sarajevo ima osvojenu tek jednu titulu prvaka i jedan Kup Bosne i Hercegovine. Pomisao da će se to desiti izgledala bi tragično prije pet godina kada je Vincent Tan stigao u klub, ali takav epilog stvarni je rezultati i zasluga svih sportskih grešaka koje se se u Sarajevu nerazdvojivo spajale jedna na drugu. Musemić je na početku ugasio zadnji u nizu požara, ali ova vatra gori puno više godinu dana.
Samo situacija u kojoj se klub nalazio prije godinu dana i u kojoj se nalazi trenutno daje surovo realne odgovore o stagnaciji i letargiji u kojoj bez ispravnog cilja i ideje plutaju, a pomisao da je to samo jedan u nizu pogrešnih puteva koje sportski kolektiv ide, tjera u najmanju ruku na osudu da stvari od samog početka nisu rađene onako kako treba.
Izuzetno lošu prošlu sezonu igrači i stručni štab donekle su opravdali hrabrom igrom na derbiju kojom su gradskom rivalu postavili finalnu prepreku u pohodu na titulu. To proljeće, ključni adut Sarajeva u kasnije nedovoljno dobroj borbi za trofej trebala je biti činjenica da su zadržali gotovo isti igrački kadar iz prve polusezone, iako je bilo jasno da to nije dovoljno, a naljeto iste godine ali nove sezone, ta ekipa je bez obeštećenja izgubila kapitena, ujedno i najboljeg igrača lige i reprezentativca.
Taj promašaj je nemjerljivo skuplji i teži od Crnkićevog s bijele tačke, ali je krivicu nakon skandaloznog ispadanja od Zarije u Evropi i lošeg početka sezone ipak preuzeo Janjoš.
Još slabija ekipa u odnosu na onu nedovoljno kvalitetnu očekivano je izgorila pod pritiskom uspjeha koji se tražio, a sramni poraz u Evropi i izuzetno loš početak ove sezone kao plod grešaka koje su napravljene stavljeni su pod tepih koji je Musemić svojim dolaskom donio. Situacija se nemjerljivom brzinom okrenula u korist Sarajeva, nakon sjajno odrađenih priprema sanjali su se najljepši snovi, ali ono što je ostalo pod tepihom, gorilo je. I izgorilo, pretvorivši se u Musemićev košmar.
Jačinu vatre i silu nekog nepisanog pravila da se sve stvari dešavaju po zaslugama Musemić je nakon svake utakmice pokušao objasniti riječima: "Ne ide, idemo dalje, šta da se radi". Često je govorio kako mu se prvi put u karijeri dešavaju takve stvari, Sarajevo je bodove u drugoj polusezoni svaki put gubilo na drugačiji, teško shvatljivi način, a možda i vrhunac svega i geler u detonaciji kao grijeh iz prošlosti bio je nesretni poraz u Bijeljini od Radnika.
Obični centaršut s lijeve strane pretvorio se u najljepši gol kola i sezona je stigla na rub propasti, zbog čega su tako mučne i teške bile posljednje minute utakmice protiv Krupe. Tu bi, nakon svega što se desilo, trebao početi jedan novi ciklus u klubu. Dugoročan, smišljen i pošten.
Do kraja sezone ostalo je sedam kola, a oči navijača Sarajeva odavno su slijepe po pitanju titule prvaka. Ovaj put, ipak, prioriteti su znatno drugačiji i izlazak na evropsku scenu jedini je cilj do kojeg bi igrači trebali doći, a kojim će vrlo vjerovatno odrediti i svoju ličnu sudbinu u Bordo dresu. Taj vremeplov koji je vratio klub u sličnu situaciju u kojoj su prije godinu dana bili, zanimljivo, opet je ostavio dovoljno vremena do kraja tekuće sezone kako bi se vidjelo pod kojim okolnostima će bez obeštećenja klub opet ostati bez najvrijednijeg igrača.
Grešku je u ovom trenutku možda nemoguće ispraviti, a od načina na koji svi zajedno reaguju i smišljenog odgovora koji daju mogao bi biti u mnogome zavisiti početak izuzetno važne sljedeće sezone. S ovom je, već sada, gotovo sve izgubljeno. Musemićev košmar s pobjedom protiv Krupe trebao bi arhivirati jednu izuzetno lošu eru u kojoj je Sarajevo lutalo između želje da dođe do trofeja i afirmiše mlade igrače, a od danas, bez podrške navijača i sa ogromnim teretom iskupljenja, počinje nova era FK Sarajevo. Stara je propala.
