Analiza / Juve je majstorsko djelo vrhunskog trenera, Barca žrtva bijega od vlastitih korijena
Vrhunska defanziva zna nekad biti atraktivna kao i najbolji napad, dokaz za to je ovogodišnji Juventus, jedina ekipa na svijetu koja bolje igra odbranu od madridskog Atletica. Način kako je Stara dama izgledala u ovoj utakmici, s koliko je mirnoće i moći igrao Buffon, zadnja linija s fenomenalnim stoperima Chiellinijem i Bonuccijem te sjajno sinhroniziranom prednjom šestorkom, zaslužuje ulazak u fudbalske udžbenike.
Koliko je kvalitetan balans talijanskog sastava najbolje ilustrira činjenica da mu na dvije osjetljive, holderske pozicije igraju Sami Khedira i Miralem Pjanić, a da ekipa ne pati na čvrstini. Moguće je to samo ako igrate odbranu, ali doslovno sa 11 igrača, ako se cijeli tim kreće kompaktno i inteligentno.
Pjanić u Juventusu igra na idealnoj poziciji
Allegri je znalački pokazao i svim našim fudbalskim stručnjacima, navijačima i svekolikoj javnosti koja je to prava pozicija Miralema Pjanića. Pjanić u Juventusu igra upravo ono što je prijeko potrebno našoj reprezentativnoj selekciji, a često ne biva prepoznato. Pozicija je to u dubini veznog reda, ispred zadnje linije, bliže počecima napada, nego prednjoj liniji.
Juventus nema glamurozan tim kao madridski Real, ali izgleda bolje i djeluje kao realnija opklada za naslov prvaka Evrope. Do velikog slavlja u Cardiffu trebat će odigrati još tri sjajne utakmice, ali dueli s Barcelonom su pokazali i dokazali da Juve to ima u nogama, ali i glavi.
Bez obzira na to kako završe domaća natjecanja, ova Barcelonina sezona smatrat će se neuspješnom. Ispadanje od Juventusa u četvrtfinalu Lige prvaka nije sramota, koliko je problematičan nivo igre katalonskog sastava ili preciznije rečeno razlika između kvaliteta igračkog kadra i onoga što tim Luisa Enriquea prezentira na terenu.
Najavljeni odlazak trenera predznak je neuspješne sezone
Luis Enrique već je najavio odlazak s klupe katalonskog diva i može se raspravljati o tome koliko je takva klupska doktrina primjerena i učinkovita te koliko ona može negativno djelovati na ekipu. Barcelona je to već prošla kad je odlazio Guardiola, ali to čak i ne mora biti planirana, već ishitrena reakcija. Ljeto koje dolazi bit će prometno na Camp Nou.
I pored cijelog niza velikih titula s Barcelonom, Enrique će otići kao gubitnik, bez realne potvrde da se radi o vrhunskom strategu koji zaslužuje da vodi klub veličine Barcelone. Aktuelni posao je dobio kao član porodice, a ne zbog ranijih trenerskih referenci. Katalonski čistunci nikad mu neće oprostiti odmak igre od klasičnih standarda, napuštanje postavki pozicijskog fudbala, stereotipne tiki-take, učenja Cruyffa, rada Guardiole, zanemarivanje legendarne škole La Masije i sličnih smrtnih grijeha. Vjerovatno nije krivica samo na njemu, ali on će biti onaj Pedro koji će prvi da visi na stupu srama domaće javnosti.
Barcelona Luisa Enriquea potpuni je fokus stavila na umijeće velike, prednje trojke Neymar – Suarez – Messi, podredivši sve druge dijelove ekipe, žrtvjući tako srce svakog pravog tima – sredinu terena. Barca je od ekipe koja je preciznim pozicioniranjem oko lopte i stvaranjem brojčanih višaka na aktivnim dijelovima terena, postala ekipa koja najviše izbija loptu i preskače igru od vrhunskih timova. Luis Enrique tako će iz Barcelone otići ne samo kao gubitnik, već i kao izdajnik.
Ništa taktički novo za stizanje prednosti
Kad se dovodilo "člana porodice" za trenera, sigurno je da je u zadatak dobio kreiranje igre po mjeri slavne prošlosti i ideologije koja je pokorila svijet te bila najprepoznatljivija priča fudbalskog svijeta. Za preskakanje igre, okomiti fudbal i jahanje na zvijezdama bolje bi bilo da su doveli nekog drugog, ko ne mora biti domaći čovjek, nekog kao Massimiliano Allegri.
Barcin strateg na odlasku, za sinoćnju utakmicu nije pripremio ništa novo, uzdao se u ono što ga je i nosilo ovih godina – igrački kvalitet. Indikativna je bila izjava o načinu kako misli postići tri gola: "Prvi gol postiže Barca, drugi tribine, a treći pada sam".
U praksi je to izgledalo i kao prije sedam dana, formacija 4-3-3, koja se pretvara u 3-4-3 ili čak 3-3-4 u zavisnosti od kretanja Sergi Roberta. Kad bi univerzalac Barcelone otišao visoko naprijed, njegovu stranu bi pokrivao Ivan Rakitić.
Barca je ipak bila aktivnija na lijevoj strani, gdje je trougao Neymar - Iniesta - Jordi Alba trebao biti taj da iskreira višak igrača i kvaliteta te tako ugrozi velikog Buffona. Vrijednost defanzive Juventusa je u tome što bi sve takve pokušaje iskontrolisao, spuštajući krila Mandžukića ili Cuadrada u liniju sa zadnjom četvorkom, pravilno pomjerajući 4-4-2 zonu i pretvarajući je u neku srodnu, primjerenu poziciji na terenu i zahtjevima protivnika.
Juventusova odbrana najbolje je što se ove sezone moglo pogledati u evropskom fudbalu. Izdržati dvije utakmice protiv Barcelone bez primljenog gola veći je rezultat od samog, golog prolaza. Zna se reći da u napadu često igra pojedinac, a u odbrani sistem. Juventus dokazuje tu tezu na mnogo načina, ali na jednom baš plastično. U Barceloni je današnji Juventusov bek Dani Alves predstavljan kao defanzivno upitan, a u Juventusovoj defanzivnoj zoni izgleda savršeno.
Na kraju kad se podvuče crta ostaje rezultat i gola istina da je u ovom trenutku Juventus bolja ekipa od Barcelone, ekipa s glavom i repom, najprije redom i trenerom. Barcelona je nažalost disfunkcionalan skup velikih zvijezda koji s minimalističkim taktičkim pristupom teško da mogu sami od sebe davati vrhunski rezultat.
Nizozemac pod istragom EBU-a, navodno udario člana izraelske delegacije na Eurosongu
