Godina u znaku Ronalda: Liga prvaka, Euro, Svjetsko klupsko prvenstvo i Zlatna lopta
""Ovo je nezaboravna godina na kolektivnom i individualnom nivou. Osvojili smo Ligu prvaka, evropski Super kup, Evropsko prvenstvo i sada Svjetsko klupsko prvenstvo. A prije nekoliko dana osvojio sam Zlatnu loptu. Zahvaljujem se saigračima, jer bez njih ja ne bih mogao osvojiti individualne trofeje koje je osvojio", kazao je Ronaldo nakon pobjede Real Madrida nad Kashimom u finalu Svjetskog klupskog prvenstva.
Real je slavio rezultatom 4:2 nakon produžetaka, a on je postigao hat-trick i postao prvi igrač uz legendarnog Brazilca Pelea koji je u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, odnosno Interkontinentalnog kupa postigao hat-trick. To mu je ujedno bio čak 40. hat-trick u dresu Real Madrida u kojem broji osmu sezonu.
Uprkos sjajnom učinku u ovoj godini, Ronaldo je bio na meti kritika pošto se nije upisao u strijelce protiv Borussije Dortmund i Barcelone u ovoj sezoni, ali na to je spremno odgovorio: "Uvijek se očekuje više od mene, ali kada ne dajem više to je zato što ne mogu. Statistika ne laže. Vrlo sam sretan zbog spektakularne godine sa Realom i Portugalom. Navikao sam na kritike. Uvijek dokazujem svoj kvalitet na terenu."
Portugalska mašina Ronaldo postigao 500. gol u klupskoj karijeri
Otok Madeira
Rođen je 5. februara 1985. godine na otoku Madeira. U vrijeme kad je na ovom otoku vladalo siromaštvo, a većina porodica, usprkos teškoj situaciji, imala minimalno troje djece, Ronalda su učili da od malih nogu bude borac. Njegova majka Dolores bila je kuharica, otac Dinis vrtlar, a on je bio njihovo četvrto dijete. Fudbal je najčešće igrao s prijateljima na ulicama otoka Madeira bez pravih golova, gdje bi svaki prolazak automobila značio i "time out". Loptu bi nekad pravili od krpa ili bi jednostavno koristili plastičnu bocu. Osjećaj da mnogo toga što su željeli u djetinjstvu nisu mogli imati tjerala ih je da se bore. Tako se oblikovao Ronaldov pobjednički mentalitet.
Veliku pomoć u jačanju samopouzdanja djece na otoku Madeira pružali su i roditelji koji nisu sputavali djecu u pokušaju da ostvare ono što žele, jer ako roditelj nije uspio u životu, nema potrebe da se pred djecu stavljaju barijere. "Mi nismo uspjeli, zato želimo da ti uspiješ", nekako tako su se i Ronaldovi roditelji ophodili prema njemu.
Već sa deset godina bio je poznat kao veliki talent na Madeiri gdje je igrao za Andorinhu. Ubrzo je stigao poziv iz Maritimoa, ali pošto je Andorinha tražila novac, Ronaldo umjesto u Maritimou odlazi u Nacional. Veliku ulogu u tom prelasku odigrao je Ronaldov djed koji je bio veteran Nacionala te je insistirao na dolasku, uprkos činjenici da je Ronaldov otac želio da mu sin pređe u Maritimo. Njegov je motiv odmalena bio neupitan. Svaku utakmicu, čak i one na treningu, Ronaldo je želio pobijediti, stoga se nerijetko dešavalo da zaplače, zbog čega su ga mnogi cijenili. Ono što je u očima drugih bilo bezazleno, za njega bi često značilo mnogo.
Odlazak u Lisabon
Imao je samo 11 godina kad je stigao poziv za Lisabon i šansa za prelazak u Sporting, što je značilo odlazak iz obiteljskog doma. Nova sredina, veliki grad i noći bez roditeljskih savjeta bili su ono na što se mali Cristiano morao pripremiti. Ali ljubav prema fudbalu i mogućnost da ostvari svoje snove bili su iznad svega. Istina, to što je otišao u Sporting nije značilo da će definitivno i ostati. Imao je sedam dana da se dokaže trenerima.
Nakon prospavane noći u kampusu Sportinga, narednog dana je otišao pogledati trening meč starijih uzrasta. I, što je sudbina, na terenu su igrali juniori Sportinga i Manchester Uniteda. To je bio njegov prvi kontakt s Crvenim đavolima gdje će kasnije postati legenda. Iako on nije igrao, gledajući starije kolege kako se zagrijavaju i on je počeo raditi vježbe s njima, jer nije mogao mirovati.
Sporting je za njega morao platiti 25 hiljada eura, pa su treneri pažnju na probama posebno usmjerili na ocjenjivanje njegovih sposobnosti. Već prvog dana bili su fascinirani njegovom brzinom, nogometnom inteligencijom i tehnikom. Bio je neustrašiv, koristio je obje noge i nudio sve što od jednog talentiranog dječaka možete očekivati. Međutim, Aurelio Pereira, trener koji je odlučivao o tome hoće li ga uzeti ili ne, nije htio Ronalda preporučiti upravi sve dok ga sam ne pogleda, tako da izvještaj ostalih trenera nakon prvog dana nije bio dovoljan.
Drugog dana Pereira je došao pogledati Ronalda i primijetio je njegove vanjske sposobnosti, ali kako sam kaže, toliko veliko iskustvo u fudbalu koje je Pereira imao nije bilo dovoljno da procijeni šta se krije unutar igrača. Za to treba vremena. Zbog toga je imao strah prilikom odlučivanja vezano za Ronalda. Pitao se može li savladati sve prepreke, naprimjer boravak izvan kruga porodice. Ključni trenutak u odluci bila je situacija kad je Ronaldo tokom probne utakmice prišao da primi loptu iz ubačaja sa strane. Jedan stariji igrač mu je bio preblizu iza leđa kako bi ga čuvao, a Ronaldo, pomalo iznerviran agresivnošću tog dječaka, rekao je: "Dijete, smiri se!" Dakle, nazvao ga je "djetetom". Tad je Pereira odlučio da je Ronaldo igrač u kojeg se isplati ulagati, jer je primijetio njegovu hrabrost.
Na početku mu je bilo teško jer Sporting nije imao razvijenu strukturu u omladinskim selekcijama, pa je Ronaldo sa svojih 11 godina morao raditi s kolegama koje su većinom imale po 14 i 15 godina. Naglasak madeirijskog otoka razlikovao ga je od drugih i zbog toga su ga zadirkivali. Na to im je vraćao treninzima i radom. Dok su oni mislili da sve dolazi lako, Ronaldo je znao da to nije tako.
Među zvijezdama
Porodica mu je nedostajala i često je plakao nakon razgovora s njima, ali to ga nije sprečavalo da nekad po noći silazi u teretanu i radi vježbe koje ostali igrači rade jedino pred trenerima, na treningu. I u Sportingu i u prethodnim Ronaldovim klubovima su priznali da on nije bio jedini talent, ali je bio onaj koji je mukotrpno radio i brusio taj talent.
Mnogo je onih koji su utjecali na njegov uspjeh. Odgajati ga, slati u školu i paziti na njegov fudbalski put nije bilo jednostavno, ali se isplatilo. Sa 18 godina je prešao u Manchester United. Od dolaska na Old Trafford, taj kultni Teatar snova, Ronaldo je nezaustavljivo krenuo po ostvarenje snova.
S Crvenim đavolima i s Real Madridom osvojio je sve što se osvojiti može, ali i danas možete čuti kako nerijetko dolazi u teretanu kad drugi doručkuju i tamo ostaje po nekoliko sati. I danas omladince Real Madrida tjera da shvate kako uspjeh ne dolazi lako kako su mislili mnogi njegovi saigrači u portugalskim klubovima. On je od malih nogu imao ugrađen čip koji mu je govorio da sam talent ne donosi uspjeh i to ga je stalno tjeralo da radi više.
Sa Realom je potpisao ugovor do ljeta 2021. godine, a iako će u februaru naredne godine proslaviti 32. rođendan dokazao je da na najvećem nivou može igrati jako dugo, jer samo u ovoj kalendarskoj godini postigao je 55 golova u 57 utakmica za Real Madrid i Portugal. I pri tome osvojio Ligu prvaka, Evropsko prventsvo, evropski Super kup, Svjetsko klupsko prvenstvo i Zlatnu loptu France Footballa. Dobro? Bolje nego ikad prije.
