Propriocepcija je sposobnost tijela da locira svoje udove čak i u mraku. Zvuči kao jednostavan zadatak, ali nije. Tek otkrivamo tajne svog organizma u ovom području.
I sami možete staviti vlastitu sposobnost propriocepcije na test:
Stavite čašu ispred sebe. Dodirnite njen vrh nekoliko puta otvorenih očiju. Ako pokušate isto učiniti zatvorenih očiju, najvjerovatnije ćete uspjeti.
Razlog tome je činjenica da naše poimanje svijeta, kao i našeg tijela unutar tog prostora, ne nestaje kada zatvorimo oči. Nevidljivi dojmovi ostaju u našoj svijesti. Ovo osjetilo se naziva propriocepcija. To je, drugim riječima, osjećaj kako su naši udovi i tijelo pozicionirani u prostoru, piše Vox.com.
Zbog uloge koju propriocepcija ima u našoj navigaciji kroz svijet, naučnici je nekada nazivaju šestim čulom.
Ipak, ovo osjetilo je drugačije od drugih po tome što se nikada ne gasi.
Propriocepcija ovisi o jednoj vrsti molekularnih receptora koji se nazivaju piezo2, a otkriveni su tek prije deset godina. Piezo2 je molekula ključna za osjetilo dodira i propriocepciju. On služi kao kanal kojim mehaničke sile dospijevaju u našu svijest.
Postoje ljudi kojima ovaj receptor nedostaje, zbog čega im nedostaje i proprioceptivni "vid", uslijed čega nisu u stanju osjetiti pojedine nadražaje na koži. Riječ je o rijetkom genetskom poremećaju, koji se često pogrešno dijagnosticira.
Jedan primjer djevojke iz Calgaryja, u Kanadi, svjedoči o bizarnom djelovanju propriocepcije. Naime, osamnaestogodišnjakinja je 2015. došla na ispitivanje, jer je patila od vrlo čudnog poremećaja - mogla je hodati samo dok gleda u svoja stopala. Čim bi zažmirila, srušila bi se na pod. Osim nedostatka osjećaja za dodir u stopalima, ljekari su shvatili da djevojka ne može osjetiti ni pokrete bilo kojeg zgloba svog tijela kada zažmiri, uključujući laktove, ramena i kukove.
Informacije, koje naše tijelo stječe dodirnim senzorima, su mnogo drugačije od onih koje dobivamo vidom, sluhom ili osjetilom okusa, jer ovo osjetilo ovisi o različitim sistemima živaca i receptora.
Smatra se da je propriocepcija daleko složenija i od osjetila dodira. Naš mozak u stanju je u svakom trenutku prepoznati gdje se konkretno nalazi svaki od naših udova. To je nezamisliva količina obrađenih podataka u svakom trenutku. Kada bismo bili svjesni tog procesa, vjerovatno bismo izgubili razum.
Mozak ove podatke dobij koji bilježe kada su mišići istegnuti, a na živčanim završecima mišićnih vretena se nalazi piezo2, koji kičmenoj moždini poručuje gdje se nalazi svaki od udova.
Dodir i propriocepcija se preklapaju naprimjer kada hodate. Receptori pritiska u stopalima vam poručuju na kakvom se terenu nalazite, dok propriocepcija poručuje mozgu gdje vam se nalazi tijelo.
Od načina na koji mišićna vretena i živčani završeci funkcioniraju čudnovatija je sama manifestacija njihovog djelovanja unutar našeg mozga.
Kada žmirite i pokušavate dohvatiti neki predmet šakom, postavlja se pitanje šta predstavlja ono što doživljavate u tom trenutku.
To je svijest. Pretpostavka o nečemu što ne možete vidjeti, ali znate da se nalazi negdje u prostoru oko vas.
