Rezultati testa na koronavirus gotovi su za 24 sata, no neke zemlje se i dalje bore za dijagnozu

No, gotovo tri mjeseca nakon što je Landt prvi put primijetio izvještaje o koronavirusu, zemlje širom svijeta još uvijek se bore za testiranje na ovaj virus. Neki testovi su netačni, drugima treba dosta vremena da pokažu rezultat, a neke kompanije za testiranje upozoravaju kako nemaju dovoljno materijala.

Postavlja se onda važno pitanje: Ako se test može tako brzo razviti, zbog čega se neke zemlje još uvijek bore?

U Hong Kongu je virolog Leo Poon također pratio razvoj događaja u januaru. Poput Landta, godinama je radio na epidemijama. Godine 2003. njegov tim naučnika s Univerziteta u Hong Kongu (HKU) utvrdio je da je SARS koronavirus.

"Budući da smo prošli kroz sve te događaje u prošlosti, znamo koliko je važno imati rani dijagnostički test. Zato smo u osnovi pokušali što prije završiti posao", rekao je.

Ali za razliku od Landta, Poon je čekao redoslijed. Preko granice s Hong Kongom u kontinentalnoj Kini naučnici su radili na identificiranju RNA novog virusa. Tek 11. januara sekvencionirani genom objavljen je na otvorenoj stranici virological.org. Tek tada je Poonov tim počeo raditi. Prvo su pogledali RNA novog koronavirusa i zaključili da će njihov test ciljati dijelove koda koji su slični RNA koronavirusu SARS. Zatim su dizajnirali test.

Standardni način otkrivanja virusa je upotreba tehnike nazvane lančana reakcija polimeraze (PCR). Izumljen u 1980-im, PCR se koristi za niz stvari, od identificiranja DNK osumnjičenog na mjestu zločina, do ispitivanja da li je neki plod voća zaražen virusom.

PCR testovi sastoje se od sastojaka koji se nazivaju reagensi, a koji uključuju prajmere i sonde.

"Prije provođenja PCR testa, RNA u virusu se mora pretvoriti u kopiju DNK. Tada početnici traže ciljane regije unutar gena. Ako pronađu genske ciljeve, onda se ove regije kopiraju iznova i iznova", objasnila je Maureen Ferran, vanredna profesorica biologije na Rochester Institute of Technology.

Svaki put kada se napravi kopija DNK, emitira se svjetlost. Ako ima puno svjetla, to ukazuje na prisutnost genetskog materijala koji identificira virus, što znači da je osoba pozitivna na virus. U roku od šest dana od dobivanja redoslijeda, Poon je imao radni test.

Kao i Landtov komplet, Poon test može uočiti SARS i Covid-19. Poon kaže da to ne predstavlja problem, jer trenutno ne postoji epidemija SARS-a.

U mjesecima od tada Poon je besplatno poslao testove u više od 40 zemalja širom svijeta, uključujući Egipat i Kambodžu. Svaka država dobija samo jedan komplet koji košta između 4.000 i 5.000 hongkonških dolara (515 do 644 dolara) i može se koristiti za testiranje 100 uzoraka. Neke zemlje, poput Nepala, poslale su svoje uzorke na Univerzitet u Hong Kongu.

No, iako tvrtke poput TIB Molbiol zarađuju od svojih setova, Poon i njegov tim su sredstva preusmjerili u svoje testne setove Covid-19, pa u osnovi rade besplatno.

"Mi nemamo novca, nemamo resursa. Ovo što distribuiramo je naša dobra volja", rekao je Poon.

Landt je svoje testove slao i na Novi Zeland, otprilike mjesec prije nego što je u ovoj zemlji otkriven prvi slučaj.

U Australiji je bila slična situacija. Kao i na Novom Zelandu, nisu imali uzorke virusa pa su se pozivali na testove razvijene u inozemstvu.

No ostale zemlje odlučile su svoje testove razviti same. Jedan od najranijih testova razvijen je u Kini. No, kako je epidemija odjeknula početkom februara mnogi testovi pokazali su negativan rezultat, da bi tek kasnije pokazali pozitivan.

U Sjedinjenim Državama je također bilo problema. Sedamanestog januara, kada je WHO objavio Landtov protokol, visoki zvaničnici iz SAD-a kazali su kako su napravili vlastiti test bez korištenja protokola koje je objavio WHO.

Ubrzo nakon toga uočeno je da testovi nisu dobri.

Ni Landt ni Pon nisu sposobni napraviti dovoljno testova za cijeli svijet, zbog toga je prijeko potrebno da zemlje širom svijeta počnu razvijati svoje testove. Samo testiranje može promijeniti stopu zaraze u svijetu.

Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo kritizirani su zbog sporog i nedovoljnog testiranja. S druge strane, manje zemlje se ne šale s koronavirusom. Tako je na Islandu od 21. marta testirano više od 9.700 od 350.000 stanovnika zemlje.

U Južnoj Koreji je vlada učinila testiranje nevjerovatno dostupnim. Zemlja je do sada testirala više 300.000 od 52 miliona stanovnika.

A na Novom Zelandu, gdje postoje 102 potvrđena slučaja, od jedan do dva posto testova vraća se pozitivno, u usporedbi s 5% u Velikoj Britaniji i 13% u SAD-u.

Poon kaže da postoje brojni razlozi zašto su neke države polako testirale - neki su praktični, a drugi administrativni. Za testiranje je potrebno obučeno osoblje, odgovarajuća oprema i pravi materijali.