Damir Urban: Sarajevo je ostavilo ogroman trag na bend i na mene, mi se volimo javno

To mi je lijepo, to je takav kompliment i jedna od ljepših stvari koje sam čuo od nekoga. U svakom slučaju mi imponira. Baš smo supruga i ja pričali o tome vozeći se prema Sarajevu. Stizale su poruke od prijatelja kako zapravo ljudi te moje pjesme slušaju kući. I onda sam shvatio da je malo izvođača koje ljudi slušaju kući, privatno. Možda idu na koncerte da se zabave, opuste, ali baš da sami puštaju tu muziku kući, teško. Mi smo nekako uspjeli ući u taj krug i meni je to izuzetno drago. Volio bih da ostanem "tata" zauvijek, da ne postanem djed.

Kada ste se sa svojim bendom pojavili na sceni, s autorskim pjesmama, mnogi su osjetili tu neku energiju i vibru Milana Mladenovića iz Ekatarine Velike. Šta mislite o tom poređenju?

Ima smisla, u autorskom smislu, sigurno. Dolazimo iz sličnih vremena i slične države. Nekakav red i mir koji je tada postojao, način na koji su se ljudi ophodili jedni prema drugima pa i tehnologija koja je tada postojala nas je sve na neki način odredila. Pisci koji su se tada čitali, filmovi koji su bili hit su sigurno neke ljude povezali. Nije mi čudno da su izvođači iz tog vrmena, na neki način slični kao što su, na moju žalost, i izvođači današnjeg vremena slični. Kada upališ radiom teško razlikuješ ko je ko, što je zapravo odraz vremena. U početku karijere mi je sigurno bio kompliment da sličim na nekoga, pogotovu n a nekoga ko je uspješan i dobar, ali, kako vrijeme ide, naravno da se svako od nas pokušava odvojiti od toga i naći nekakav svoj vlastiti put i izraz. Milan i EKV su vjerojatno utjecali na nas, koliko god da nismo nikoga htjeli kopirati, ali bilo je nemoguće ne ostati okrznut njihovom energijom i stvaralaštvom.

Dugogodišnje kreativno stvaranje iziskuje ne samo talent, već i ozbiljan, udarnički rad. Kako uspijvate decenijama kreirati u kontinuitetu?

Ja svakodnevno radim, volim raditi na više polja. Onda se dogodi da u periodu kada možda glazbeno više nemam šta reći ili ne znam način na koji bih rekao. Pozove te prijatelj da glumiš u njegovoj predstavi pa te onda to odvuče nekim drugim putem gdje naučiš nešto novo pa se muzici vratiš obogaćeniji i drugačiji. Kada bi gledali samo muzički, imam prednost da neke stvari mogu i ne objaviti.

Kao što je "Budi moja voda" zamalo ostala neobjavljena?

Tačno. To je bila B strana singlice koje su se tada slale za radio. Mi smo imali singl koji smo željeli "izgurati" tada kao Laufer i trebalo je nešto staviti na tu B stranu čisto da se nešto stavi i onda smo izvukli tu staru snimku i tu pjesmu. Nju smo mi već prije probali poguratim ali nije prošla. Međutim, desilo se da je neki DJ negdje okrenuo da vidi šta je na drugoj strani, pustio i tada se to bez Facebooka, Instagrama i svega danas dostupnog proširilo među ljudima i odjednom je singlica promijenila stranu. A strana je postala beznačajna, a B strana postala glavna pjesma. Ja ti ne znam objasniti, ali stvarno je potrebno pogoditi puno parametara da bi se nešto pametno dogodilo. Recimo, album "Žena dijete" je svojevremeno dobio bezbroj nagrada, a kada bi danas izdali taj isti album, pitanje je da li bi uopće bio primijećen. Bit je u tome da svaka pjesma ima svoje vrijeme.

Živimo u vrijeme viralnog i digitalnog. Smeta li vam današnja površnost i to što je potreba za suštinom nestala, smo se zadovoljava forma?

Pa, gledajte, teško je. Odmah se čovjek sjeti roditelja, koji su na neki način govorili i za mene i za to što mi sviramo da je to grozno, da su sve pjesme iste, samo buka, ono, nema smisla i glupo je. Sad mi to isto, zapravo, govorimo. Sad ti ja želim reći da smo možda mi jednostavno ostarili. Da pitaš novu generaciju, njima je to sasvim normalno, oni ne vide tu problem. Gledajući ovako sa strane, ako pokušavam biti objektivan, čini mi se da je ovo tehnologija koja je osmišljena da bi zapravo opismenila ljude, da bi putem tehnologije mogli svi imati otvorene sve biblioteke svijeta i očekivanja su vjerovatno bila da će sad svi moći čitati "Rat i mir".

Međutim, dogodilo se nešto drugo, da su ljudi uzeli to najgore od tehnologije. Ja sam jedno vrijeme radio muziku na iPadu i nisam imao internet na njemu. Znači, nisam imao ništa osim alata za pravljenje muzike. Sjećam se, puno klinaca, prijatelja od mog sina, ili ljudi mlađe dobi, me pitalo čemu mi to onda uopće služi. "Šta, nemaš gore ništa?" - "Ne." - "Nemaš ni Instagram ni Facebook?“ Ja kažem: "Nemam ni internet, nemam ništa"- " Šta će ti onda iPad?" Ja kažem da radim s njim. "Kako misliš radiš s njim?" Oni zapravo uopće nisu svjesni da je to alat s kojim se može raditi. Svjesni su, naravno, da sebe plasiraju i svoj intimni život u javnost pa od toga zarade, ali nisu svjesni da to može biti, jedan dio njih. Ne znam šta bih ti rekao. Mislim da je klincima jako teško upravo iz razloga što se od njih to očekuje upravo što im je sve dato, da odmah budu gotovi proizvodi, da odmah znaju šta će biti u životu, kakvi će biti.

Ako se bave muzikom, već prva pjesma mora biti idealna, mora idealno pjevati i dobro izgledati. Djevojčica nekad prvi put nastupa, a mi već nju poredimo sa, ne znam, s Whitney Houston ili s nekim. Zapravo, da je netko čuo moje snimke s nekih 14, 15, 16 godina, to bi bila katastrofa. Naša je sreća što ne postoje zapisi iz vremena kad smo mi bili loši i kad smo učili. Današnjim klincima niko ne da priliku da budu loši jedno vrijeme pa da onda nešto nauče i da onda postanu dobri. Oni su, nažalost, prinuđeni biti odmah gotovi, savršeni proizvodi, što je nemoguće. Prevelika je težina na njima i uopće me ne čudi da je tolika doza frustracije, raznih poremećaja, nervoza, depresija i psihoza među mladima, zato što su očekivanja ogromna. Pritisak tog "communityja" je ogroman. Jednostavno, jako je teško današnjim klincima biti svoji, da nisu pod utjecajem okoline, da su slobodni i da daju sebi vremena da nauče.

Da li baš tome učite svoju djecu?

Urban: Evo, ja ću ti reći koliko smo srećni. Oni su različitih dobi, djevojčica će sad napuniti četiri godine. Mlađi sin je sad navršio osam, a najstariji ima 22,. Da li smo mi dobro sve to izveli, tek ćemo vidjeti, ali evo, kao jedna informacija, i Milica i ja smo u Sarajevu. Milica je sa mnom na koncertu i pogledat ćemo i na SFF-u šta je moguće upratiti, a naš najstariji sin čuva svog brata i sestru, a srednji brat čuva svoju sestru. U principu, na neki način smo uspjeli da oni jedni druge čuvaju i da stariji brinu o mlađima. Doliko god on imao i vlastiti život, djevojku, prijatelje izlaske i sve, on je ove dane tu da čuva svog brata i sestru. Naš srednji sin je rekao da ne brinemo, da će on sestru isto paziti. Tako da, hoću ti reći, po tome mislim da smo ipak, očito, neke stvari odradili kako treba.

Jednom prilikom ste rekli "Meni je Milica sve". Šta to znači?

Milica zna da sam ja sigurno jedan od najsretnijih ljudi na svijetu, jer sam svjestan koliko mi se stvari dobro poklopilo. Za neke sam se itekako potrudio, ali nisu sve u mojim rukama. Puno se stvari mora poklopiti. Prevelik se teret stavlja na čovjeka, kao da samo o nama ovisi šta ćemo mi biti i hoćemo li biti uspješni, ali sam, s druge strane, stvarno dao sve od sebe da stvari uspiju. Nekako mi se čini da, ako ja dam sve od sebe, da će onda i drugi.

Meni je Milica puno više od supruge. Dođe trenutak u životu kad ti biraš svoju porodicu, to nisu više ljudi određeni krvnim srodstvom, ovo ti je sestrična, ovo ti je ujak, moraš ga voljeti... U jednom trenutku se te veze presijecaju i ti stvaraš svoju porodicu ispočetka i mislim da su se tu stvari poklopile idealno. Da ljudi ne misle da je to puka sreća i da smo se Milica i ja sreli i da to je odonda bilo sve idealno. Nije. Mi smo se prvi put sreli pa se onda nismo vidjeli dvije godine. Onda smo se ponovo sreli pa se nismo vidjeli neko vrijeme. Nije to tad bilo tako idealno kako izgleda, ali smo si dali priliku, nismo požurivali stvari. Nekako smo i ona i ja prošli do tada jedan dio života koji i nije bio tako uspješan u privatnom smislu. Htjeli smo sebi dati priliku da ponovo krenemo ispočetka u nešto, da to bude bez ponavljanja prijašnjih grešaka. Trebalo nam je vremena da u sve krenemo ozbiljno. U momentu kada smo krenuli, onda je to bilo kako treba.

Niste nikada posvetili pjesmu nekom gradu, zašto?

Sve pjesme su, zapravo, na neki način, autobiografske i sve pjesme idu iz onoga što mene tišti i na šta ja nemam. odgovor, Naravno da je suludo da ja imenujem. Ako pjesmi dam žensko ime, onda sve ostale osobe se puno teže u tome mogu pronaći, jer se one ne zovu tako. Onda se nakako trudim u pjesmi ne imenovati određene stvari upravo iz razloga da se neko drugi u tome može naći, da ta pjesma nije više samo moja. Sarajevo je sigurno djelovalo i na mene i na bend. Neke stvari su se od dolaska u Sarajevo po prvi put nama promijenile i u načinu na to kako gledamo na muziku, kako pristupamo prema publici i ljudima uopće, tako da je Sarajevo itekako ostavilo trag na nama. Ima jako puno pjesama koje sam pisao, gdje se zaprav osjećaš određenih šetnji, druženja i određenih večeri i provedenih trenutaka u Sarajevu. Nisam do sada imenovao, ali kad si već spomenula EKV i Milana Mladenovića, zamisli koincidenciju, kad se radio tribute album i koncert EKV-a i nas su, između ostalih, pozvali. Pitali su nas da izaberemo koju god pjesmu hoćemo, da mi obradimo na svoj način. Mi smo razmišljali jedan dan šta bismo mi obradili, koju bismopjesmu mogli najbolje iznijeti u tom trenutku i mi smo izabrali "Sarajevo" od svih pjesama EKV-a. Tako da, ako već pitaš, spomenula si Milana Mladenovića, spomenula si Sarajevo, pa evo za kraj, znači od svih mogućih njegovih pjesama mi smo mislili da je pjesma "Sarajevo" nama nekako najbliža.