Zijah Sokolović: Ljudi nemaju vremena za sebe, reaguju na osnovu marketinga države i politike

Taj osjećaj kako se pojedinac, junak mog kabarea, gubi u vrtlogu kapitalizma, nacionalizma, populizma i vjere. Kako zaboravlja da on lično misli ili osjeća. Zaboravlja kako on doživljava sebe i sve događaje koji ga siluju. Kako ga rat, ako je uopšte rat bio, iscrpljuje u pokušaju da ga objasni šta je njegova istina, a šta laž. "Kako se boriti za pravdu, kad niko nije za nepravdu?"/CABAres,CABArei/. Umoran, moj junak postaje moderni čovjek koji je izgubio ideale i vjeru u njih. Postaje globalan u mislima, osjećajima, empatiji, nasilju i ljubavi. Nezadovoljan sobom, moj junak misli da je nezadovoljan vremenom, godišnjim dobima, narodom, društvom, ženom, brakom, državom, lopovima i na kraju predsjednikom, za kojeg je sretan glasao, a sad ne može ni da ga gleda. Nesretan u braku iz kojeg zna da može da ode, ali ne odlazi. Zar to nije kabare?!

Na promociji ste govorili kako je glavna poruka kabarea da upozori ljude da "žive sad, ne jučer, ne sutra, nego sad".

Kriza srednjih godina je neminovna i potrebna. Kao neka forma raja ili čistilišta. Iz nje čovjek treba da izađe pametniji (smijeh), da bude filozof u prošlosti, jer je prošlost, veseljak u sadašnjosti, jer sada živi, a da ne misli na budućnost. Jer, budućnost je groblje! Možemo reći da je tema kabarea kultura starenja.

Vi želite da kažete da ne živimo "sada"?

Da! Mi ne živimo "sada". Mi samo dišemo! Čovjek danas ima toliko globalne prošlosti u sebi da ga je prosto sramota da je nekad živio! I obećanja velike zajedničke budućnosti, s kamatama koje će vraćati i njegovi unuci. Zato mladi ljudi s ovih svih prostora odlaze u druge svjetove i države, da pobjegnu od terora prošlosti i budućnosti, i da pokušaju da žive SADA!

Šta je onda tajna vašeg kabarea "CABAres, CABArei"? Zašto je odigran 1.391 put?

Zato, mislim, što je krajnja intimna bol za životom mog glavnog junaka, postala javna bol koju svi vide. Njegova poniženja su postala javna! Njegovi snovi su postali javni. I to ne boli samo njega, mog junaka, niti raduje njega, mog junaka, nego čitavo čovječanstvo. I on sada zna, kada pogleda kabare "CABAres, CABArei", i kada ustane noću, jer ne može da spava od misli koje mu zuje kao pčele, od prostate, jer piša kao morzeova azbuka, od bolova zbog kamena koji se zaglavio u mokraćnoj bešici, on ZNA da tada hiljade, milion "junaka kabarea životne komedije" ustaje da piša i da sjeda za kuhinjski sto gdje ih čekaju jedini prijatelji, mravi, koji ga razumiju. I moj junak tada zna da nije usamljen.

Na promociji ste ste rekli: "Kabare igram 26 godina, i ljudi su se nekad smijali na pametnijim mjestima u kabareu nego sada".

Da. Ljudi su popustili u razumijevanju stvarnosti, jer su im nametnute opšte vrijednosti. A te opšte, globalne instrukcije su im ukrale njihovo vrijeme. Ljudi danas nemaju vremena za sebe i zato reaguju na osnovu marketinga države i politike. Reaguju na opštim, poznatim mjestima! Na malo nepoznatom, šute! Imaju strah. I ako pišu i kažu da će "biti komedija", onda se moramo smijati.

Šta mislite da je glavni razlog ove promjene?

Terorizam nacionalizma, kapitalizma i populizma.

Kroz predstavu "Svu moju ljubav" učimo o sjećanjima. Da li se danas na ispravan način sjećamo događaja/doživljaja iz naše prošlosti?

Fantastičan tekst francuskog pisca i slikara Laurenta Mouvignera, koji sam režirao u SARTR-u. Svi junaci te predstave se sjećaju, imaju sjećanje, ali niko ne zna ČEGA se sjećaju. I uvjeravaju jedni druge u svoje sjećanje, a niko ne zna realan događaj koji ih tjera u sjećanje! Kao danas naša stvarnost. Svi se danas sjećaju i svi nas uporno uvjeravaju u svoja sjećanja. Tu umjetnost može malo pomoći u razumijevanju stvarnosti.

Vi vjerujete u moć umjetnosti?

Vjerujem. Nisam siguran da će promijeniti svijet koji se računa procentima i ljudskom pohlepom i tamnom stranom ljudske prirode, ali može, siguran sam, ublažiti bol za ljepotom i dodati pokoju nijansu našem pogledu. Režirao sam ove godine u SNP Novi Sad, u Drami, tekst Tijane Grumić "Najusamljeniji kit na svetu". To je plavi kit koji pjeva na 52 herca i niko ga ne čuje. Ni njegovi kitovi, ni ljudi. Da li smo mi svi po jedan plavi kit ili je čitav svijet jedan plavi kit? Pitanje je iz umjetnosti pozorišta.

Na kakvim projektima radite trenutno? Gdje ćemo vas moći vidjeti u narednom periodu, tačnije u 2020. godini?

Igram svoje predstave i kabare redovno svaki mjesec u Centru za kulturu u Jelićevoj. U Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici igram u predstavi Alena Meškovića "Ukulela Jam" u režiji Dine Mustafiće, čime će biti obilježeno 70 godina tog pozorišta, 25. februara 2020. U Lutkarskim pozorištima Banje Luke i Mostara režiram nagrađene tekstove moje kćerke Selme Parisi. Na Brijunima, u julu, režiram i igram u dijelu projekta predstave "Uliks" Jamesa Joycea. I previše za običnu sreću. Ali svi znamo da je sreća neobična, jer je vesela.