Reditelj Andraš Urban: Leš i zadah lažno-konvencionalnog teatra nikako da nestanu
Njegova predstava "Kapital", snažan društveno angažovani scenski događaj s izvrsnom muzikom Irene Popović Dragović, će u sklopu MESS-a biti izvedena u četvrtak, 3. oktobra, u Pozorištu mladih Sarajevo.
"Meni je lično važno da se ova predstava sretne s bh. publikom. Bez obzira na to što predstava ima boje i momente koji su proizašli iz doživljaja crnogorskog društva, ipak je to samo priča o čovjeku koji je građanin određenog svijeta i društva. Mnogo više me zanima reakcija gledalaca, nego neke stručne ili kvazistručne publike koja to ocjenjuje recimo na osnovu ovog intervjua, po ključu da li sam ih uvrijedio ili ne ili da li njima predstava ruši osjećaj komfora. Naprimjer, mislim baš u Nišu je ova predstava kod jedne manjine tzv. stručnih ljudi dočekana na nož. Napričalo se svašta o 'Kapitalu'. Da ti ljudi nemaju utjecaj na život neke predstave, vi biste se samo smijali tome. No ipak je to neka borba koja je bitna. Borba da prestanemo pričati gluposti i govoriti koliko-toliko iskreno. Ali mala je to čaršija", rekao je Urban u razgovoru za Klix.ba.
Predstava "Kapital" nastala je prema istoimenom djelu Karla Marxa, jednoj od najutjecajnijih knjiga u historiji čija se relevantnost zadržala do danas. Na ovaj neobičan teatarski poduhvat Urban se odlučio nakon prijedloga Lidije Dedović, umjetničke direktorice Zetskog doma na Cetinju.
"To je knjiga na koju se stalno poziva, a ko zna ko ju je uopće pročitao. Također, činilo se prikladnim da ulazimo u raščišćavanje određene terminologije koju maltene svakodnevno koristimo u filozofiranju o svijetu i društvu bez prave osnove. Lako se prepucavamo riječima zaboravljajući njihovo prvobitno značenje, a u sopstvenoj takozvanoj nezavisnosti vrlo šizofreno klimamo među političkim stranama i ideologijama", rekao je.
Ekipu predstave, odnosno glumačku klasu tada još uvijek prve godine fakulteta, odabrao je na jednom kastingu. Dramaturgiju predstave radila je Vedrana Božinović, a cilj je bio rekonstruisati jedan pogled na svijet na osnovu "Kapitala".
"'Kapital' je prizma preko koje se posmatra i vrlo brzo shvatate da su sve priče o slobodi, o boljem društvu, o demokratiji samo priče o stvaranju prvobitnog kapitala i promjeni vlasništva. Kako god okrenete, radnik je samo privjesak od mesa na mašinama. Naravno, kada danas kažete radnik, mislite na neki rudarski lik ili čovjeka u uniformi. Bitno je da kada taj identitet oslobodite svoje kvaziretro estetike, shvatite ko ste vi u toj priči. A drugo, vi se zadovoljite sopstvenim položajem, na isti način kao kad shvatate da ste kontrolisani vrlo direktno, preko raznih vaših gadžeta naprimjer, samo ne učite da živite s tim kao da je to nebitno. Ali upravo u tom prihvaćanju i učenju gubite sebe kao individuu i privatno biće. Mi smo teret i želimo postati roba. To nam je uspjeh", pojasnio je.
Pozorišna scena kao platforma za kritiku
Da je Andrašu Urbanu pozorišna scena svojevrsna platforma za kritiku društveno-političke stvarnosti dokazuje i ova predstava u kojoj nije pošteđen niko - ni ljevica, ni desnica, ni kapitalizam, ni socijalizam....
"Nažalost, mi se u teatru još uvijek borimo s onim mrtvim divom koji osiguravajući komfor svojim sljedbenicima guši sve živo i autentično oko sebe. Veoma je bitno i u tom smislu dekonstruisati klišee i obrasce koje preuzimamo kao da su fundamentalne istine, a nisu. Uglavnom su samo izgovor za lošu umjetnost. Leš i zadah lažno-konvencionalnog teatra nikako da nestane, armija podanika i polutalenata to štiti, jer jedino prema tom aspektu umjetnosti može dobiti određeni recept, kako da to razumije i shvati, pa misli da onda to i umije da radi. Tako nas guši taj takozvani realizam, jer jedino na tim postulatima umijemo da mislimo. Ali to nije jedina istina. Naročito u teatru nije. Svi nas guše tim kvazistanjislavskim, a to nije sistem čak ni o tome, čak ni o pristojnom realizmu, nego je običan izgovor za neautentičnost i nesposobnost da se ide dalje. Bjekstvo od rizika. Pa onda se čudimo da nam pozorišta i predstave ne govore ni o čemu. Samo koliko-toliko zloupotrebljavaju običaj određenog kulturnog sloja da ide u pozorište. Ali na kraju krajeva, svi radimo ono što znamo i umijemo", pojasnio je.
Pozorište, smatra naš sagovornik, mijenja društvo i svijet na sebi svojstven način, a doživljaj koji dobija na relaciji direktnosti i živosti koja je svojstvena teatru nas određuje.
"Nije svako pozorište anarhistično niti naziva stvari svojim imenom. Jedino na festivalima vidite zbir nekih drugačijih predstava, a onda vam se čini da je današnje pozorište takvo. Nažalost nije. Današnje pozorište je uglavnom oponašanje neke slike teatra koju znamo iz 19. stoljeća. Nažalost, na našim prostorima čak se i građansko pozorište nerijetko pojavljuje u onom svom čaršijskom, birtijskom obliku, maltene u nekoj turbofolk varijanti. Ali kakvo je društvo, takvo je i pozorište", rekao je.
Nije slučajno, ističe, da je baš kultura kao segment društva zapostavljena u našem društvu.
"Smatra se nebitnom, jer uglavnom politički seljački establišment očekuje da to bude segment neke vrste profane i lake zabave, najbolje s nekim nakaradnim nacionalnim tj. nacionalističkim obilježjima. Ali kultura, a samim tim i teatar, je prostor odakle dolaze i opasne misli. Ideje koje su iznad razlika i predstavljanja svijeta na način kako njima odgovara. Pa samim tim jeste kultura nezaobilazni faktor koji doprinese stvaranju boljeg svijeta. Ali, moram reći da je teatar ipak samo zabava. Nije politički aktivizam. Bar moj teatar. Sad ko se čime zabavlja je druga tema, a treća to što je nama pozorište borba za život i smrt. Pozorište mijenja svijet na sebi svojstven način i glupo je očekivati od nje da to radi drugačije. Ipak je to priča o umjetnosti, svojevrsnoj zabavi", rekao je.
Reakcije na smjelost, neposrednost i potpunu otvorenost su različite što ne čudi, jer ipak iskrenost, hrabrost, autentičnost i nepristajanje na kompromise imaju svoju cijenu.
"Imam osjećaj da ljudi koji gledaju moje predstave vole taj kolektivni čin komunikacije scenskog događaja i gledaoca i valjda ta iskrenost koja prerasta u estetski doživljaj dobija pozitivno prihvatanje. Kada je neko izrevoltiran mojom predstavom, uglavnom me zanima zašto. Vrlo su čudni razlozi, a često je to samo malograđanska zezancija. Publika, odnosno određeni gledalac ne voli zbog umjetničkog djela gubiti osjećaj komfora, to teško oprašta. Mada mislim da je to jedno od dobrih obilježja dobre umjetnosti", rekao je Urban na kraju razgovora za Klix.ba.
U narednom periodu nastavlja vrijedno raditi i odmah nakon MESS-a putuje u Prištinu kako bi nastavio rad na novoj predstavi.
