Veteran bh. glumišta
125
Miodrag Miki Trifunov: Teatar je oduvijek bio jedna velika društvena šiba
Piše: Mirza Abaz
Foto: D. S./Klix.ba
Posljednji Mohikanac bh. glumišta, kako mnogi vole zvati Mikija Trifunova, i 50 godina od svog glumačkog debija i dalje aktivno sudjeluje u teatarskom životu Sarajeva. Ovaj po zanimanju građevinski tehničar nam je u kratkim crtama opisao svoj put od bubnjara do glumca, a objasnio nam je i šta znači biti boem u glavnom gradu BiH.
U prepunom Narodnom pozorištu Sarajevo u četvrtak je na centralnoj sceni premijerno izveden jedan od zadnjih dramskih komada možda i najvećeg dramatičara svih vremena Bertolta Brechta "Kavkaski krug kredom", koji je za sarajevsku publiku režirao utjecajni italijanski pozorišni reditelj Paolo Magelli. Predstava je nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene MESS.
Među mnogobrojnom glumačkom ekipom koja je radila na ovoj izuzetno kompliciranoj drami za postavljanje na pozorišnim daskama, a koja je napisana već sada davne 1948. godine, našao se i doajen bh. glumišta Miodrag Miki Trifunov.
"Raditi s Paolom Magellijem je bilo izuzetno interesantno s obzirom na to da on prvi put režira u BiH. Bilo je ugodno, prijatno, edukativno, korisno i uzbudljivo, a iskustvo rada s njim glumačka ekipa sigurno neće zaboraviti spuštanjem zavjese na kraju predstave. No, valja reći kako ne postoji drastična razlika između rada s njim i rada s domaćim rediteljima. Ili si dobar, ili nisi. Ili pristaješ, ili ne pristaješ na igru. Ili ti je stalo, ili ti nije stalo. Da li dobro radite ili ne radite ne zavisi od sredine iz koje dolazite. To je, jednostavno, rezultat uloženog truda i rada te Božijeg davanja", rekao je na početku Miodrag Miki Trifunov.
Premijera predstave "Kavkaski krug kredom" (Foto: Klix.ba)
On govori da je "Kavkaski krug kredom" zapravo predstava o nama, okolnostima u kojima živimo i svemu onome što te okolnosti nose sa sobom. Ova predstava kazuje publici kako se jedan običan čovjek snalazi u svakodnevnim životnim situacijama okružen vlašću koja nije baš prijatna i koja nije uvijek po mjeri čovjeka.
"Reditelj Paolo Magelli je bio dovoljno provokativan da se uhvati ukoštac s univerzalnom temom koja čini okosnicu drame 'Kavkaski krug kredom' Bertolta Brechta, pogotovo u bosanskoj sredini koja je uvijek na nečijem žrvnju, koja je uvijek bila interesna sfera nekih lijevih i nekih desnih. Živimo u vremenu instant podjela i pravo je pitanje kako ostati čovjek u tome svemu. Ova drama postavlja bezbroj pitanja pred vas, a sam život je vječno traganje za odgovorima na svakodnevnicu. Ovaj Brechtov tekst je zapravo jedan veliki esej u dijaloškoj formi o ljudima, o dvonošcima", dodao je on.
Među mnogobrojnom glumačkom ekipom koja je radila na ovoj izuzetno kompliciranoj drami za postavljanje na pozorišnim daskama, a koja je napisana već sada davne 1948. godine, našao se i doajen bh. glumišta Miodrag Miki Trifunov.
"Raditi s Paolom Magellijem je bilo izuzetno interesantno s obzirom na to da on prvi put režira u BiH. Bilo je ugodno, prijatno, edukativno, korisno i uzbudljivo, a iskustvo rada s njim glumačka ekipa sigurno neće zaboraviti spuštanjem zavjese na kraju predstave. No, valja reći kako ne postoji drastična razlika između rada s njim i rada s domaćim rediteljima. Ili si dobar, ili nisi. Ili pristaješ, ili ne pristaješ na igru. Ili ti je stalo, ili ti nije stalo. Da li dobro radite ili ne radite ne zavisi od sredine iz koje dolazite. To je, jednostavno, rezultat uloženog truda i rada te Božijeg davanja", rekao je na početku Miodrag Miki Trifunov.
On govori da je "Kavkaski krug kredom" zapravo predstava o nama, okolnostima u kojima živimo i svemu onome što te okolnosti nose sa sobom. Ova predstava kazuje publici kako se jedan običan čovjek snalazi u svakodnevnim životnim situacijama okružen vlašću koja nije baš prijatna i koja nije uvijek po mjeri čovjeka.
"Reditelj Paolo Magelli je bio dovoljno provokativan da se uhvati ukoštac s univerzalnom temom koja čini okosnicu drame 'Kavkaski krug kredom' Bertolta Brechta, pogotovo u bosanskoj sredini koja je uvijek na nečijem žrvnju, koja je uvijek bila interesna sfera nekih lijevih i nekih desnih. Živimo u vremenu instant podjela i pravo je pitanje kako ostati čovjek u tome svemu. Ova drama postavlja bezbroj pitanja pred vas, a sam život je vječno traganje za odgovorima na svakodnevnicu. Ovaj Brechtov tekst je zapravo jedan veliki esej u dijaloškoj formi o ljudima, o dvonošcima", dodao je on.
Pozorište nije izgubilo svoju primarnu ulogu
"Svaka vlast u svojoj biti je totalitarna, a ljudi predstavljaju samo glasačku mašineriju. Uvijek je žrtvovan taj 'bezimeni čovjek', a valja se snaći u toj situaciji. Da se primijetiti da u zadnjih nekoliko godina jačaju fašističke snage u globalu. Treba biti objektivan, fašizam nije savladan, on je danas samo obukao drugi kostim, drugo odijelo. S obzirom na to da 'veliki' nastoje po svaku cijenu zadržati vlast i očuvati svoje pozicije moći, na nas 'male' skoro i da se ne obraća pažnja. Sve ovo što sam naveo je sastavni dio jedne velike cjeline - teatra. On je taj koji treba da ukaže na sve društvene probleme s kojima se na dnevnoj bazi susrećemo. Međutim, šuplja je priča da pozorište može ponuditi rješenje, ono je oduvijek bilo samo jedna velika društvena šiba", istakao je Trifunov.
Važno je istaći da Miki Trifunov ove godine proslavlja i svoj jubilej. Naime, 2019. godinu će obilježiti 50 godina od početka pozorišnog djelovanja ovog velikana domaćeg glumišta. On ističe da pozorište, bez obzira na vrijeme, nije izgubilo svoju temeljnu ulogu.
"U svojoj suštini pozorište je ostalo isto. U prahistoriji teatar je služio za izvođenje određenih paganskih rituala, kasnije je služio kao igračka dvorova, careva, kraljeva koji su htjeli svoju zabavu itd. Dakle, potreba za igrom je vječna, ali vremenom se pozorište uobličilo, mijenjalo formu i sl. Teatar je uvijek bio odraz društvene zbilje i to je ono što se ne mijenja. Da li će određena predstava biti smiješna, tužna, cinična te šta ćemo mi i kako ispričati zavisi od opredjeljenja onih koji se bave pozorištem, u prvom redu glumaca", pojašnjava Trifunov.
Biti boem je stanje duha
Po definiciji, govori Trifunov, glumac ne može nikada biti u definitivnoj mirovini. On govori da je već deset godina u penziji, ali ponosno ističe da je vrlo aktivan i dan danas. On već neko vrijeme održava muzičko-poetski performans u Pozorištu mladih u Sarajevu, gdje, kako navodi, on sam uz svoju savjest i velike autore ispunjava misiju svog bitka.
"U bivšoj Jugoslaviji djeca iz srednjih škola su bila prinuđena pogledati sve predstave koje su bile na repertoaru najbližeg pozorišta. To danas skoro da i ne postoji u svijesti građana. I ja sam bio jedan od učenika koji bi u tom trenutku bio najsretniji da sam mogao pobjeći, ali kada to pređe pod moranje otprilike 15 posto djece i zavoli teatar. To je već ogroman napredak. Iako umjetnici previše romantiziraju svoje početke, ja moram kazati da sam s teatrom došao u kontakt sasvim slučajno. Ja sam nekada bio bubnjar, teški hipik, a spletom čudnih okolnosti sa svojim bendom morao sam raditi u pozorištu na jednom projektu i tako je sve krenulo", govori Miki Trifunov o svojim počecima.
Također, Mikija Trifunova stanovnici glavnog grada BiH mogu svakodnevno vidjeti kako šeta glavnim ulicama ili kako zamišljen sjedi u sarajevskim parkovima, posebno kada je vani lijepo vrijeme. Iako ga mnogi smatraju posljednjim Mohikancem i istančanim boemom, on govori da nema namjeru to biti.
"Većina ljudi imaju pogrešnu predstavu o tome šta zapravo znači riječ 'boem'. Neki u startu boema izjednačavaju s pijanicom, a to nema apsolutno veze jedno s drugim. Boem je stanje duha. Velikane pisane riječi poput Tina Ujevića, Mike Antića, Zuke Džumhura su zvali boemima. Ja sam svjestan da neki i uz moje ime i prezime prišivaju taj termin. Ja sam vječiti putnik u vlastitom životu i smatram da je to suština onoga što bi trebao biti boem. U jednom trenutku bio sam i oženjen, ali sam odlučio da to više ne budem. Meni je raja našla i adaptirala jedan 'ćumez' od 19 kvadrata u kojem provodom svoje dane. Ukoliko se između ovoga svega može staviti znak jednakosti s terminom 'boem', onda to zaista i jesam", zaključuje Miki Trifunov.
Možda vas zanima
Vezani članci
