Igrajući na kartu lošeg ukusa publike, politika uz predizborne spotove počinje producirati skupe, loše i negledljive sapunice, po oprobanom latinoameričkom i turskom modelu, kojima se žele ušuljati u domove glasača i podsjetiti na važnost religije, patriotizma i rata, provocirajući mnogo smijeha i komentara u obje države.
Rezultati gledanosti regionalnih TV programa kažu da su najpoželjniji sadržaji reality programi i turske serije. Rejtinzima se ozbiljno bave ljudi iz advertisinga pa najskuplje sekunde reklama gledate npr. u "Sulejmanu Veličanstvenom" gdje će sljedeću spletku crvenokose Hurem prekinuti akcija pilećeg karabatka posrnulog trgovačkog diva Ivice Todorića ili afričke šljive.
Sapunice se najviše gledaju u siromašnim zemljama pa se tako njihove teme uglavnom svedu na neku nesretnicu dobrog srca kojoj treba 300 epizoda do poljupca s bogatim nasljednikom. Na taj način, "obični ljudi" dobiju uvid u svijet blještavo bijelih zubala, svijet u kojem i bogati plaču iza garažnih vrata koja se podižu i spuštaju daljinskim upravljačem. Ali, kako se od politike ne može više pobjeći ni u neukaljanom mikrokosmosu slijepe Esmeralde, čini se da počinjemo gledati sapunice koje nam prenose ideološke poruke, pa smo sada u mogućnosti zaviriti iza vrata trezora ili rešetki haškog zatvora?
U Hrvatskoj svakog ponedjeljka HRT emituje razlomljen film "General" Antuna Vrdoljaka u vidu serije od 8 epizoda koja je prepuna grešaka i nelogičnosti koje su se našle u procijepu burnog života i filmske biografije najslavnijeg vojnika Domovinskog rata. Antu Gotovinu, koji je zbog akcije Oluja postao najtraženiji haški bjegunac, igra holivudska zvijezda i Vrdoljakov zet Goran Višnjić. O filmu najbolje svjedoči ponašanje samog generala Gotovine, koji se nije pojavio na premijeri u Puli, te njegovo vrlo elegantno izbjegavanje davanja bilo kakvog komentara o cijelom projektu, kojem zamjeraju nepovezanost priče, neuvjerljive dijaloge i glorifikaciju rata koju su pojeftinile skupe scene ratnih operacija.
Jedna od replika koju izgovara Višnjić kao mlađahni Ante, koji je rođen na Pašmanu, a odrastao u Pakoštanima, glasi: "Bože, koliko je veliko more!", a u Vrdoljakovom filmu pozivi u Legiju stranaca vršili su se zahvaljujući plakatima koje vidimo u filmu!? Pet miliona maraka koštao je domoljubni film povjeren čovjeku koji je nekad bio u službi Titovog ideološkog partizanskog filma, a koji je režirao Krležine "Glembajeve" s Mustafom Nadarevićem i Enom Begović u glavnim ulogama te čuvene "Prosjake i sinove". Vrdoljak je želio prikazati neukaljanu Gotovininu biografiju pa u seriji/filmu ne saznajemo ništa o njegovom boravku u kriminalnom miljeu Pariza, a paljenje kuća u Krajini predstavljeno je krajnje suptilno. Žene koje su obilježile Gotovinin život u filmu se pojave niotkud i nestanu bez traga, a posebno patetično djeluje generalovo citiranje Shakespearea i metafora o domovini na argentinskoj obali. Serija obiluje i tehničkim greškama, među kojima je, pored tonskih nelogičnosti, najgora pojava službene srbijanske zastave usvojene 2010. godine u scenama Oluje ili, pak, scene u kojima Višnjić igra nasuprot vršnjaku Reneu Bitorajcu, iako je Reneov lik po priči 30 godina stariji od Gotovine.
Priča o životu Alije Izetbegovića, radnjom obuhvatajući period od njegove mladosti u kojoj se zaljubio u suprugu Halidu pa sve do smrti, 2003., stigla je prošle godine u BiH zajedno s turskim predsjednikom Erdoganom, u produkciji TRT-a (i Sandzak Medyje), nakon što je završeno njeno emitovanje na prvom programu turskog javnog servisa u udarnom terminu. Već u najavnoj špici serije sumirani su svi domoljubni okidači u vidu Starog mosta, srebreničkih majki i sarajevskog Tunela spasa. U Bosni i Hercegovini serija je emitovana za vrijeme ramazana, dajući uvid u neprikosnoveno veliku borbu i životni put ličnosti Alije Izetbegovića koji je 1983. godine osuđen na 14 godina zatvora pod optužbom da je sa još nekoliko istomišljenika želio stvoriti islamsku državu.
Propustom kasting menadžera glavni glumac Yurdaer Okur ni u jednom segmentu ne podsjeća na Aliju, dok je svaki sporedni lik šarmantniji i dimenzionalniji od glavnog junaka. U slavnoj porodici svaki ključni trenutak događa se u društvu predominantnih žena, uprkos rigidnom turskom ukusu za proizvodnju sapunica, a čini se da era tvrdokornog nepotizma u BiH započinje s Alijinom kćerkom Sabinom, koja gotovo nijema prisustvuje svim ključnim događajima, među kojima je i hapšenje na sarajevskom aerodromu, kojem je prisustvovao i Zlatko Lagumdžija, te mirovni pregovori u Lisabonu. Hapšenje od JNA na aerodromu i poziv koji je Alija uputio televiziji i završio u programu uživo i danas je zanimljiva priča o slučajnosti koja je zadesila voditelja Senada Hadžifejzovića, kada su se iz vapaja Izetbegovića i tadašnjeg predsjednika Ejupa Ganića mogli naslutiti sav apsurd i strahote haosa koje će uslijediti u BiH.
Dok se u radnju uvlače likovi iz stvarnog života, prepoznajemo ih po aferama i boldiranim naslovima sudskih hronika iz stvarnog života. Zet, šura, jetrva, zaova i ostali nazivi koji označavaju rodbinske veze, usplahireni su u svojim dobrim namjerama i bezgrešnim skromnim životima, začinjenih s malo ilahija. Društvene mreže su u toku emitovanja serije ukazivale na čudnu interpretaciju historijskih činjenica, a jedna od njih je ranjavanje sina Alije Izetbegovića.
Prve tri epizode serije režirao je Ahmed Imamović, kojeg su turski producenti odabrali zbog rediteljskog rukopisa pokazanog u filmu "Belvedere". Imamović je nedavno, u sklopu medijskih aktivnosti koje su uslijedile nakon što je ukazao na niz zakonskih nepravilnosti na Akademiji scenskih umjetnosti, izjavio da na scenarij serije nije mogao utjecati i da je seriju "Alija" radio isključivo zbog novca te da je morao odustati kada su se iscrpljujuća snimanja preklapala s još zahtjevnijim procesom montaže.
Šahovske figure na Alijinoj tabli polako su se pomjerale u partiji i dovele nas u pat poziciju u današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojoj se oko 90% populacije na popisu stanovništva izjasnilo da pripada jednoj od tri konfesije u BiH, dok istovremeno kladionice ubiru profit gotovo poput telekom operatera. Slično s lažnim predstavljanjem stoji i susjedna Hrvatska, gdje je samo ove godine status branitelja dobilo skoro dvije hiljade ljudi, 24 godine nakon rata. Sve to događa se u atmosferi kada Lepa Brena koncertima puni dvije zagrebačke Arene zaredom, na kojima publika urla tekst pjesme "Jugoslovenka".
Puno je serija i filmova nastalo na osnovu života slavnih političkih figura, ali nijedna nije zamotala svoje protagoniste u ovako bezgrešan kičeraj, kao što su uspjele serije "Alija" i "General". Čak je i "Lawrence od Arabije" pokazivao vlastite nedoumice i sumnje u filmu koji je, između ostalog, govorio o izolaciji te pronalaženju identiteta i mjesta u svijetu. Alija Izetbegović i Ante Gotovina završili su u sapunici ni krivi ni dužni, a sigurno je da oni sami, a pogotovo po osnovu neosporne pripovjedačke moći koju je posjedovao Izetbegović, ne bi ovako isproducirali ni vlastiti selfie. Za nešto stariju čitalačku publiku, to vam je ona slika na društvenim mrežama na kojoj njen autor ne liči sam na sebe. I koliko se trudi da ispadne ljepši, toliko ispada gluplji u oku posmatrača.
U ovoj siromaštvom isproduciranoj svakodnevici, predizborno vrijeme distribuira kartonske kutije s deset deka kafe i kilogramom šećera u kocki, te karikaturne i loše upjevane nastupe predsjedničkih kandidata, od kojih neki imaju lažne trepavice. Producenti znaju koliko se ljudi mogu saživjeti s junacima sapunica, čemu najbolje svjedoči podatak kako se sakupljao novac za Esmeraldinu operaciju i konačno ozdravljenje. Umjesto promotivnog letka, tu je televizijska produkcija koja podgrijava antagonizme i donosi tri čarobne riječi pred svaku podjelu glasačkih listića: vjera, nacija i rat. Koliko je bila gledana serija "Alija" nisu pokazali samo peoplemetri, nego i izbori na kojima je olovka pisala srcem. Ili strahom. "General" je vrlo gledana serija, čak je i film ostvario solidan rezultat u kinima ako se uzmu standardi hrvatske produkcije, i može pomoći u promoviranju odabira sljedećeg predsjednika Hrvatske, koji je blizak političkoj opciji koja je film i proizvela.
