Glumica Tea Šimić: Krik zlostavljanih žena društvo godinama prigušuje
Tea Šimić je u Studentskom domu Stjepan Radić (Kino Forum) izvela pomenutu monodramu. Ovo je za nju bio veliki zadatak, s obzirom na to da je Martina Mlinarević izuzetno cijenjena bosanskohercegovačka književnica. "Bukača" govori o životnim izazovima s kojima se mora nositi žena oboljela od raka.
"Odgovornost je toliko velika da je ne mogu izmjeriti. U jednu ruku sam to ignorisala, da ne sputava moju umjetničku slobodu, a u drugu ruku sam se pri svakoj analizi i donošenju odluka o tome kako ću neki dio interpretirati pitala da li bi Martina Mlinarević to smatrala 'dostojnim' življenjem njezinog teksta", kaže.
Proces nastanka predstave
Rad na "Bukači" tekao je sporo zbog nenadanih situacija koje su se dogodile tokom prošle i ove godine.
"Zbog produkcijskih (ne)mogućnosti mene kao sasvim samostalne umjetnice, u svakom smislu riječi samostalna, proces rada je bio poprilično usporen. Postojale su pauze zbog osnivanja umjetničke organizacije Kazališna družina Emma, zatim pauza zbog potresa u Zagrebu, nekoliko pauza zbog pandemije itd. Predstavu sam htjela završiti do kraja 2020. godine, ali iz navedenih razloga to nije bilo moguće i moram priznati da sam je 'na silu' izvela premijerno 10. juna 2021. kako bih mogla ići u sljedeće korake u svakom pogledu svoje karijere i upravljanja Kazališnom družinom Emma", govori.
Međutim, nadahnuća nije manjkalo te je premijera prošla u najboljem redu.
"Što se tiče umjetničkog procesa, zahvaljujući nepresušnoj inspiraciji koju sam dobivala iz knjige 'Bukača', mislim da nisam imala nikakvih značajnih problema. Sve zajedno bi bilo 'lakše' da nisam bila opterećena administracijom organizacije i osobnom egzistencijom, ali nakon uspješne premijere moram zaključiti da je sve s razlogom bilo tako kako jeste", priča.
Prije nekoliko mjeseci bh. javnost postala je upoznata s pokretom "Nisam tražila", koji su osnovale glumice s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Na Facebook stranici počele su objavljivati anonimna svjedočenja o seksualnom nasilju koje se događa u pomenutoj ustanovi. Uskoro je sve više žena počelo pisati o zlostavljanjima koja se događaju na drugim fakultetima, ali i u javnom prostoru. Šimić smatra da je patrijarhat pružio idealnu podlogu za nastanak ovog problema.
"Kolegice koje su osnovale pokret 'Nisam tražila' imaju moju potpunu podršku jer mi je iz prve ruke jasan taj krik koji društvo godinama prigušuje. Glumice na Balkanu su često gledane iz uglova koji se uopće ne bave kulturom i umjetnošću. Mislim da je to strašno za svaku od nas i veoma tužno za cijelo društvo. Problem je naš zakržljali mentalitet, ali i sklonost da od globalnih trendova uzimamo pretežno one najgore. Srž problema pozicije žene na Balkanu općenito je patrijarhalna paučina koja se mota oko svih nas i nikako da je počistimo zajedničkim snagama, a upravo to je jedini način. Ovaj pokret je vjerovatno prvi pozitivan i konkretan korak u rješavanju ili barem ublažavanju problema", kaže.
Odnos Sarajeva i Zagreba
Šimić je trenutno angažovana na projektu za "Osječko ljeto kulture" u ambijentalnoj predstavi "Pakao". Ne može otkriti više detalja, ali najavljuje kako će premijera biti narednog mjeseca. Nakon toga planira organizovati više gostovanja "Bukače" izvan Zagreba i Hrvatske, ali i unutar njih.
"Na jesen ću se baviti produkcijom predstave 'Porodične priče', koju će igrati moje kolege Katija Bratković, Anđela Kusić i Lovro Ivanković. Planiram i dva projekta o temi Božića, ali zasad to neću obećavati, stoji mi u 'listi želja'. Za svoju karijeru voljela bih početi snimati filmove u inozemstvu, u velikim produkcijama u kojima moraš 'samo' biti glumac", govori.
Formalno se obrazovala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a živi u Zagrebu. Voljela bi povezati ova dva grada.
"Velika mi je želja pokrenuti projekt koji spaja Zagreb i Sarajevo te imam osjećaj da sam upravo ja ona koja će se opet baciti u nepoznati mrak kako bi donijela nešto novo i blještavo. Umorna od čekanja sam napravila monodramu pa ću, vrlo vjerovatno, umorna od slušanja o čekanju drugih, povući i kolege da rade", priča.
Razlike između sarajevske i zagrebačke glumačke scene postoje, a sve one se oslikavaju na predstave koje se režiraju.
"Četiri godine tražim sličnost i uopće ne mogu reći da sam pronašla neku značajnu. Akademska obuka glumaca, koja traži potpunu posvećenost od 24/7, postoji na svim akademijama o kojima sam slušala. Ali energija i strast igre su nešto što se razlikuje od grada do grada. Teme kojima se bave određena mjesta su nužno različite, kao i način na koji se nose s aktuelnim problemima. Mentalitet utječe i na pozorište, bez obzira na to što umjetnici bježe od stereotipa koji su im često zalijepljeni na čelo samo zbog mjesta u kojem žive", smatra.
Nešto što je aktuelno u Sarajevu zasigurno neće biti aktuelno u Zagrebu. Ovo je sasvim razumljivo jer geografski položaj ima veliki utjecaj na sve, pa i na pozorište.
"Spomenuli ste pokret 'Nisam tražila', koji je u Sarajevu velika vijest i možda upravo privlačna tema za predstavu, dok u Zagrebu, naprimjer, trenutno glasno odzvanja politička situacija nakon smrti gradonačelnika i općenito nove vlasti. To navodim kao prvoloptaške primjere, jer želim reći da je lokaciju i određenu problematiku često najjednostavnije samo prebaciti u pozorište, kako bi ono bilo ogledalo koje odražava sve nas", zaključuje Šimić.
Činjenica je da, sve dok postoje ovakve talentovane i ambiciozne umjetnice, nijedan grad nema razloga za brigu o opstanku pozorišne scene. Kritički propituju društvenu stvarnost u kojoj žive te se kroz svoj rad bore protiv zastarjelih normi.
