Borba koja počinje u sekundi: U Tuzli se godišnje liječi hiljadu pacijenata s moždanim udarom, simptomi se mogu uočiti

U Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) u Tuzli godišnje se hospitalizira između 900 i 1.100 pacijenata s moždanim udarom, a blizu dvije trećine bolničkih kreveta zauzimaju upravo ovi bolesnici.

Iako su unapređeni protokoli liječenja i smanjena smrtnost, ljekari upozoravaju da veliki broj pacijenata ne stiže na vrijeme te se gubi mogućnost primjene najsavremenijih terapija.

Zato je prepoznavanje simptoma, uz kontrolu faktora rizika, jedna od najvažnijih karika u borbi protiv ove bolesti, koja u nekoliko sekundi može promijeniti život cijele porodice.

Brz razvoj simptoma

Moždani udar ne najavljuje se uvijek bolom niti ostavlja mnogo vremena za reakciju. Ponekad počinje iznenadnom slabošću ruke, otežanim govorom ili gubitkom ravnoteže.

Osoba koja je do prije nekoliko trenutaka normalno razgovarala, hodala i obavljala svakodnevne poslove može se naći u situaciji u kojoj više ne može izgovoriti ni najjednostavniju rečenicu.

Za porodicu tada počinje borba s neizvjesnošću, a za zdravstvene radnike utrka s vremenom u kojoj svaka minuta može biti presudna.

Upravo zbog toga ljekari Klinike za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli kontinuirano rade na unapređenju liječenja, edukaciji zdravstvenih radnika i podizanju svijesti građana o važnosti pravovremenog prepoznavanja simptoma.

Zikrija Dostović, načelnik Klinike za neurologiju UKC-a Tuzla, naglašava da je pravovremeno prepoznavanje simptoma jedan od ključnih uslova za pokretanje odgovarajućeg protokola liječenja.

"Svaka minuta je važna i iz tog razloga potrebno je da svaka osoba na vrijeme prepozna pojavu simptoma i znakova moždanog udara kako bi se pravovremeno krenulo u protokol liječenja", ističe Dostović.

Problem nastaje kada se simptomi ne prepoznaju ili se njihova ozbiljnost potcijeni. Čekanje da tegobe prođu same od sebe, odgađanje poziva hitnoj pomoći ili pokušaj da se osoba samostalno preveze do bolnice mogu oduzeti dragocjeno vrijeme.

Kod ishemijskog moždanog udara, koji nastaje zbog začepljenja krvnog suda, prekida se dotok krvi u dio mozga, nervne ćelije ostaju bez potrebnog kisika i hranjivih materija, zbog čega je brzo uspostavljanje cirkulacije jedan od glavnih ciljeva liječenja.

Kako prepoznati simptome moždanog udara?

"Prvo što se dešava kod ovog oboljenja jeste naglost, odnosno iznenadna pojava simptoma i znakova. To se, prije svega, odnosi na slabost ruku ili nogu, otežan i teško razumljiv govor pa čak i nemogućnost govora, smetnje vida ili potpuni gubitak vida, kao i gubitak osjećaja stabilnosti, odnosno ravnoteže", pojašnjava Dostović.

Važno je znati da se ne moraju pojaviti svi simptomi istovremeno. Dovoljan je jedan iznenadni znak da postoji sumnja na moždani udar.

Ako posumnjate na moždani udar, odmah pozovite hitnu medicinsku pomoć. Nemojte čekati da simptomi prođu, davati osobi hranu, piće ili lijekove na svoju ruku, niti je samostalno voziti ako je moguće sačekati hitnu pomoć.

Zabilježite vrijeme kada su simptomi počeli ili kada je osoba posljednji put bila bez njih, jer taj podatak može biti važan za odluku o liječenju.

Godišnje do 1.100 pacijenata, napredak u smanjenju smrtnosti

Koliko je moždani udar ozbiljan javnozdravstveni problem, pokazuju podaci iz svakodnevnog rada Klinike za neurologiju UKC-a Tuzla.

Omer Ibrahimagić, šef Odjeljenja neurološke poliklinike sa dnevnom bolnicom, navodi da se na klinici godišnje hospitalizira između 900 i 1.100 pacijenata s moždanim udarom.

"Broj moždanih udara je otprilike na nivou do 1.100 godišnje. Međutim, zahvaljujući našem radu, struci, nauci i entuzijazmu, broj umrlih smanjio se, odnosno prepolovio u odnosu na ono što je bilo prije 15 do 20 godina", kaže Ibrahimagić.

Prema njegovim riječima, prije 15 do 20 godina udio smrtnih ishoda među pacijentima s moždanim udarom iznosio je između 35 i 40 posto. U međuvremenu je, kako navodi, taj udio približno prepolovljen.

Ibrahimagić napominje da je takav napredak rezultat kontinuiranog učenja, rada i unapređenja pristupa liječenju. Ipak, upozorava da se ne smiju zanemariti potrebe za dolaskom i zadržavanjem mlađih ljekara u ovoj oblasti medicine.

"To je zahtijevalo učenje, rad i entuzijazam koji mi još uvijek imamo, ali stalno ponavljam da ne treba zaboraviti da mlađima svijet ostaje i da prirodni tok treba biti da dolazi što više mladih ljekara na ovu kliniku i da ostaju u njoj", ističe Ibrahimagić.

Prema njegovim riječima, Klinika za neurologiju će početkom naredne godine imati najmanji broj specijalista neurologije u posljednje 22 godine, što smatra ozbiljnim upozorenjem za zdravstveni sistem.

To je posebno važno u oblasti u kojoj se zdravstveni radnici svakodnevno suočavaju s teškim stanjima, neizvjesnim ishodima i porodicama koje u nekoliko trenutaka moraju prihvatiti potpuno novu životnu stvarnost.

Ibrahimagić podsjeća i na značaj faktora rizika na koje je moguće utjecati, poput povišenog krvnog pritiska, povišenih masnoća u krvi, pušenja, konzumiranja alkohola i narkotika.

Kao dodatne faktore koji mogu biti povezani s rizikom navodi i određene laboratorijske pokazatelje, uključujući fibrinogen, mokraćnu kiselinu, homocistein i faktore koagulacije. Posebno upozorava i na stres, koji može narušiti zdravlje pojedinca i opteretiti porodične odnose.

Zašto pacijenti ne stižu na vrijeme?

Dževdet Smajlović, šef Odjeljenja za cerebrovaskularne bolesti UKC-a Tuzla, ističe da je pravovremeni dolazak pacijenta presudan za mogućnost primjene specifičnih terapija kod ishemijskog moždanog udara.

Prema njegovim riječima, približno tri četvrtine svih moždanih udara čini ishemijski tip, koji nastaje zbog začepljenja krvnog suda, dok se hemoragijski moždani udar javlja usljed pucanja krvnog suda i krvarenja u mozak ili oko njega. Budući da se uzroci i mehanizmi nastanka razlikuju, razlikuju se i protokoli liječenja.

"Vrijeme je mozak. Dužina vremena od pojave prvih simptoma moždanog udara do dolaska na Kliniku za neurologiju UKC-a Tuzla najvažnija je ako želimo razmišljati o pozitivnom ishodu liječenja", naglašava Smajlović.

U klinici se već dvije decenije primjenjuje trombolitička terapija, kojom se nastoji otopiti krvni ugrušak i ponovo uspostaviti cirkulacija u zahvaćenom krvnom sudu.

Smajlović navodi da je do sada zabilježeno približno 400 primjena ove terapije, uz komplikacije koje su, prema njegovim riječima, u okvirima onih zabilježenih i u drugim dijelovima svijeta.

Druga metoda je mehanička trombektomija, kojom se posebnim instrumentima kroz krvne sudove pristupa ugrušku i nastoji ga se fizički ukloniti.

Smajlović navodi da se ova metoda u UKC-u Tuzla za sada primjenjuje u pojedinačnim slučajevima kada se steknu odgovarajući uslovi, dok je protokol za njeno sistematsko provođenje u fazi izrade.

Za njenu širu primjenu potrebna je koordinacija više klinika, odgovarajuća organizacija i jasno definisan put pacijenta kroz zdravstveni sistem. Ipak, problem nije samo u dostupnosti terapije i organizaciji zdravstvene zaštite.

"Nažalost, broj ljudi koji mogu dobiti ove terapije vrlo je mali, jer naši pacijenti ne dolaze u tom zlatnom vremenu. To je dijelom i zbog nedovoljne zdravstvene prosvijećenosti", upozorava Smajlović.

Prema njegovim riječima, oko 90 posto pacijenata u njihovoj sredini ne stigne na vrijeme kako bi primilo specifičnu terapiju, dok ni u svijetu više od približno 80 posto pacijenata ne dolazi u odgovarajućem vremenskom okviru.

Smajlović navodi da se, čak i u sistemima s razvijenim mogućnostima liječenja, tromboliza i trombektomija mogu primijeniti kod najviše približno 20 posto pacijenata.

To znači da se veliki dio borbe protiv posljedica moždanog udara mora voditi prije nego što pacijent uopće stigne u bolnicu i to edukacijom, prepoznavanjem simptoma i prevencijom.

"Mi ne možemo reći da smo zdravstveno prosvijećena nacija. Počinjemo cijeniti zdravlje tek kada ga izgubimo", kaže Smajlović.

Jedinica za moždani udar: Kada se cijeli sistem prilagodi pacijentu

Jedan od važnih iskoraka u liječenju moždanog udara jeste organizacija posebnih jedinica u kojima se pacijenti zbrinjavaju prema protokolima prilagođenim njihovom stanju.

Smajlović navodi da je UKC Tuzla prije približno 20 godina među prvima u Federaciji BiH otvorio jedinicu za liječenje moždanog udara.

Prednost takve organizacije je u tome što pacijent dobija koordiniranu njegu i praćenje, uz jasno definisane postupke i učešće zdravstvenih radnika različitih profila.

Prema Smajlovićevim riječima, nakon uvođenja jedinice za moždani udar u klinici, u prvoj godini zabilježeno je smanjenje smrtnosti za oko deset posto, bez drugih promjena koje bi se u tom poređenju mogle izdvojiti kao uzrok.

"Samo smo sve prilagodili pacijentu. To je i cilj jedinice za moždani udar: da sve bude prilagođeno pacijentu, da pacijent maltene nigdje ne ide, nego da svi dolaze njemu", objašnjava Smajlović.

Prema njegovim riječima, takva jedinica predstavlja važan oblik organizacije liječenja jer je dostupna svakom pacijentu koji ispunjava uslove za prijem, za razliku od specifičnih terapija koje se mogu primijeniti samo kod dijela oboljelih.

Oporavak nije završen nakon tri mjeseca

Preživjeti moždani udar prvi je veliki korak, ali za mnoge pacijente tek tada počinje dug i neizvjestan put oporavka. Posljedice mogu biti različite, od blažih poteškoća s govorom ili pokretima do ozbiljnog gubitka samostalnosti.

Stepen oporavka zavisi od više faktora: vremena dolaska u bolnicu, vrste i težine moždanog udara, njegovog uzroka, ranijeg zdravstvenog stanja pacijenta i prisustva drugih bolesti, poput dijabetesa, povišenog krvnog pritiska i poremećaja masnoća u krvi.

Smajlović naglašava da se oporavak ne može unaprijed svesti na jedinstveno pravilo koje važi za sve pacijente.

"Davno je prošlo vrijeme kada se govorilo da se ono što se može oporaviti od moždanog udara oporavi u prvih mjesec, dva ili tri. To nije tačno. Dok je pacijent živ, ima šansu da mu se stanje popravi", ističe Smajlović.

U procesu oporavka, uz neurologe, učestvuju fizijatri, fizioterapeuti, medicinske sestre i tehničari, logopedi i drugi stručnjaci, zavisno od potreba pacijenta. Prvi cilj je stabilizirati stanje, spriječiti pogoršanje i započeti odgovarajuće rehabilitacijske postupke.

Nakon toga pravi se individualni plan oporavka, koji može trajati mjesecima, a kod pojedinih pacijenata i znatno duže. Napredak nekada nije brz niti lako uočljiv, ali i mali pomaci mogu imati veliko značenje.

Kako kažu naši sagovornici, povratak nekoliko riječi, mogućnost samostalnog pokreta ili obavljanje dijela svakodnevnih aktivnosti za pacijenta i porodicu mogu predstavljati ogroman korak.

Takvi rezultati zahtijevaju kontinuitet, stručni rad i podršku, ali i realna očekivanja. Ne postoji jedinstven obrazac prema kojem se može unaprijed odrediti koliko će se određena osoba oporaviti.

Bolest koja mijenja život cijele porodice

Posljedice moždanog udara ne završavaju izlaskom pacijenta iz bolnice. Kada akutno liječenje bude završeno, porodice se često suočavaju s pitanjima na koja nije jednostavno pronaći odgovor: ko će brinuti o oboljeloj osobi, kako organizirati svakodnevni život, gdje nastaviti rehabilitaciju i kako osigurati potrebnu podršku.

"To je kompleksna situacija. U jednoj sekundi nastaje promjena za pacijenta, promjena života, prijetnja invaliditetom, promjena za porodicu, ali i za zdravstveni i socijalni sistem", poručuje Dostović.

Zbog toga je važno da se o moždanom udaru ne govori samo kroz broj hospitaliziranih i preminulih pacijenata, nego i kroz ono što slijedi nakon preživljavanja bolesti.

Dostupnost rehabilitacije, podrška porodicama i mogućnost nastavka njege važni su dijelovi procesa koji se ne završava izlaskom iz bolnice.

Ljekari upozoravaju i na potrebu za boljim kadrovskim i tehničkim kapacitetima, uključujući razvoj odgovarajuće intenzivne njege u neurologiji. Takvi kapaciteti posebno su značajni za pacijente čije stanje zahtijeva kontinuirano praćenje i složeno liječenje.

Prevencija počinje mnogo prije prvog simptoma

Iako savremena medicina omogućava sve bolje načine zbrinjavanja pacijenata, ljekari naglašavaju da je sprečavanje moždanog udara najpoželjniji ishod.

Na dio faktora rizika nije moguće utjecati, poput dobi, spola i nasljedne predispozicije. Međutim, na brojne druge faktore moguće je djelovati pravovremenom kontrolom i promjenom životnih navika.

Zato prevencija podrazumijeva redovne zdravstvene kontrole, mjerenje krvnog pritiska, provjeru nivoa šećera i masnoća u krvi, prestanak pušenja, uravnoteženu ishranu, redovno kretanje i pridržavanje terapije koju propiše ljekar.

Važno je i razgovarati s ljekarom o individualnom riziku, naročito ako osoba već ima hronične bolesti ili porodičnu historiju moždanog udara. Ibrahimagić posebno upozorava na faktore rizika povezane s navikama i načinom života, ali i na stres koji obilježava savremeno društvo.

"Na neke stvari na koje možemo utjecati kao medicinski radnici, mi utječemo, ali promijeniti svijet ne možemo. Prvo moramo promijeniti sebe, pa onda očekivati da će se promijeniti dunjaluk", poručuje Ibrahimagić.

Stres sam po sebi ne znači da će osoba doživjeti moždani udar, ali dugotrajno opterećenje može utjecati na zdravlje, ponašanje i kontrolu drugih faktora rizika.

Zbog toga briga o sebi podrazumijeva i prepoznavanje zdravstvenih problema, traženje stručne pomoći i usvajanje navika koje doprinose očuvanju zdravlja.

Podizanje svijesti građana nije jedini oblik edukacije kojem je posvećena pažnja na Klinici za neurologiju UKC-a Tuzla. Dostović navodi da se edukacija provodi i kroz stručne skupove, predavanja i direktnu saradnju s domovima zdravlja.

Takve aktivnosti omogućavaju razmjenu znanja i bolju saradnju među zdravstvenim radnicima, ali je jednako važno da informacije stignu do građana.

Čovjek koji zna prepoznati iznenadnu slabost jedne strane tijela, poteškoće s govorom ili nagli gubitak vida može biti osoba koja će na vrijeme pozvati pomoć za roditelja, partnera, prijatelja, kolegu ili potpunog stranca.

Upravo zato edukacija o moždanom udaru ne bi trebala biti ograničena na jedan datum ili povremenu kampanju. Ona treba biti dio naše svakodnevne zdravstvene kulture.