Biciklisti "pobjegli" na vrh Pelješca da uživaju u ljepotama
Čudno je to koliko lošeg viđamo oko sebe svaki dan, koliko problema, stresa, ljudskih gluposti i negativnog, a još čudnije kako sve nestane kao rukom odneseno kad sjedneš na bicikl i započneš onaj magični proces beskonačnog okretanja pedala.
Odjednom svi problemi nestanu, zaboraviš na sve ružno što svaki dan gledaš oko sebe i prepustiš se ljepoti prirode, mirisu koji ispunjava cijelo tijelo i slušaš tišinu.
Dogovaranje je trajalo pola sata, a završeno u tri e-maila. Đani iz Mostara nam spomenu da Maja, djevojka koja je s nama vozila na početku sezone u Hutovu blatu, ima varijantu smještaja na Pelješcu i predloži da vozimo na Svetog Iliju, najviši vrh Pelješca, što smo prihvatili bez razmišljanja. Kao i obično, najavili smo turu i pozvali sve ljubitelje bicikliranja u prirodi pa se i pored prekratkog roka za odlučivanje skupila grupa od dvadesetak najvjernijih. U petak bježanje s posla, iz škole ili jednostavno iz grada u 15,00 sati i – pravac more.
Nismo došli ni do Tarčina kad na radiju začusmo nevjerovatnu vijest: u Sarajevu se puca. Zahvaljujući modernoj tehnologiji začas smo izašli na internet, saznali sve pojedinosti o događaju, a onda sve okrenuli na šalu prateći komentare vijesti na portalu Sarajevo-x.com. Imamo i ljepših stvari od budale koja puca iz puške, ne želimo kvariti vikend što predstoji.
Te ljepše stvari su bile smijeh, druženje, šale do kasno u noć, a potom sutradan buđenje uz miris mora i mandarina. Domaćini Maja i Mario u mjestu Viganj imaju divnu kuću tik uz more, poznati su pod ''Apartmani Ružica'', umjesto ruža u parku ispred terase rastu im palme i masline, a gostoprimstvo je njihovo neizmjerno. Mario je čak, kao pravi domaćin, sjeo na bicikl i vozio s nama veoma tešku turu na Svetog Iliju.
Uglas su obećali popust za sve članove našeg Udruženja odluče li se odmor provesti na ovom predivnom mjestu što im toplo preporučujemo. Viganj je raj za surfere, bicikliste, planinare i sve kojima nije najvažnija stvar kafana i izležavanje na plaži.
Biciklistička tura koju smo vozili je bila zbilja spektakularna. Dobro, jeste da smo krenuli asfaltom uz more, pa onda cestom, ali začas smo prešli na protivpožarni put koji je, uz glavnu namjenu, ustvari autoput za bicikliste. Uspon je uz šalu i smijeh prošao brzo, ali onda je laganom dijelu došao kraj.
Jednostavnom putu je došao kraj. Dalje je trebalo nositi bicikle preko pelješkog krša. Jeste da smo još u planiranju ture znali da neće baš sve biti ugodno i da nećemo moći voziti do samog vrha, ali ovo je bilo zbilja žestoko, pa smo zadihani i oznojeni razmišljali i o varijanti da ostavimo bicikle, a Svetog Iliju posjetimo kao planinari. Analiza karte koju je, za razliku od naše, turistima priredila lokalna turistička zajednica, pomogla nam je da otkrijemo kako nakon tih usitnjenih izohipsi ipak dolazi ravniji dio te da put vodi kraj planinarskog doma. Jednoglasna odluka: nosimo bicikle do doma pa ćemo vidjeti.
I nismo se pokajali, naprotiv. Nakon kamenih gudura i džombi po kojima je teško i hodati, a kamoli vući bicikl sa sobom, ukaza se predivna travnata livada, kućica i nadstrešnica sa klupama za namjernike, pumpa s vodom, kugle za boćanje i nekakva stara lopta za vaterpolo. Sretni što ipak nismo ostavili svoje mezimce, tu smo napravili pauzu za jelo, ali i za nesvakidašnju zabavu.
Zasitivši se brzo boćanja koje, ruku na srce, i nije neki sport omiljen u sarajevskim mahalama, pređosmo na ono što svak’ zna: lopta. No, razigrana mladost začas je ''skontala'' pravila nove igre i, prvi put, zaigrali smo ''polo'' s biciklima. Umjesto konja koristili smo naše dvotočkaše, našao se tu i sudija, a rezultat je bio 2:0. Nije bitno ko je igrao protiv koga, važno je da Džeko trese mreže.
Da sve ne bude tako lijepo pobrinula su se dva lovca koji su odstrijelili predivnog muflona. Meso su ostavili da istrune, a oni odsjekli velike, uvijene rogove kao trofej. Kažu, zabranjen je lov na muflona, ali krivolovcima nikad dosta. Može se ubiti i za 5.000 eura, ko ima para da plati. Nevjerovatno! Ali nije sve tako crno, jer nadomak samog vrha otkrismo planinarski dom u fazi izgradnje, a radove izvode predsjednik lokalnog planinarskog drustva i još jedan član.
Dobrovoljno, ljudi su došli da vikend provedu gradeći dom svima na korist. Nasmijali su se malo našim biciklima u tim vrletima, ali i nesebično nas počastili vodom i pokazali put do vrha. Još 15-ak minuta hoda i – vrh Sveti Ilija. A Ilija kao da je bio u dosluhu s nekim ko određuje hoće li biti kiša ili sunce, pa nas za sav znoj koji smo prolili nagradio prekrasnim sunčanim danom i pogledom na obalu, od delte Neretve i gradove načičkane jedan do drugog, sve do iza Makarske s jedne, Korčule i drugih otoka s druge strane.
I kao što obično biva, zajedničko fotografisanje, a onda spust. Dobro, jest’ bilo malo guranja bicikla i nizbrdo, ali domaćin Mario nas povede planinarskom stazom ka Orebiću što je bio pun pogodak. Single trail za pamćenje. Voziš stazicom pola metra širokom, kamenje pršti pod točkovima a u daljini more i Korčula. i sunce što polako zalazi jer već je dan okraćao. Sve je prošlo bez problema i cijela ekipa je sretno stigla na odredište.
Kako je uspon na Svetog Iliju ipak bio podvig (zabilježen je i rekordan broj utrošenih kalorija za jedan dan, nestvarnih 8.000), za nedjelju smo planirali odvoziti rekreativnu turu do 15-ak kilometara udaljenih Lovišta i pokušati posjetiti najudaljeniju tačku otoka. Svjetionik ipak ne vidjesmo, ali je zato kafica u pustim Lovištima bila pravi mehlem za dušu.
I kao da to nije bilo dovoljno, na povratku sretosmo jednog lokalnog biciklistu koji nam priušti šlag na tortu. Naime, na spustu cestom zastadosmo kraj momka koji je nešto čačkao oko bicikla. Ponudili smo pomoć u otklanjanju kvara, ali nije se moglo.
No, zato nam Hrvoje predloži da krenemo s njim na spust Napoleonovim putem. To je značilo još malo vožnje uzbrdo koju smo iskoristili da popričamo o biciklima i biciklizmu. Hrvoje nam otkri da je Cannondale smeće, ali i to da najčešće vozi sam.
''Eto, jutros san zva jenog momka. A, čuj, kupija je bajk od dvaes hiljada kuna i sad pije kavicu na rivi. Doveza se biciklom da ga vide i to je to!'' - prokomentarisa Hrvoje onim dalmatinskim akcentom i onda odjednom zastade kraj nekakve uske stazice niz koju bi i koze razmislile da li će krenuti. ''To van je Napoleonov put. Isprva ima malo dropova i pokoja skalina, al’ poslije je super''.
Uh, kad je krenuo vozit to je bila poezija. Tek tada smo shvatili zašto mu je prednji zupčanik ''obrijan'' i gotovo bez zubaca, svaka čast za hrabrost, ma reklo bi se i ludost, kojom je skakao s pola metra visokih stijena tik uz provaliju, zaokretanje bicikla na serpentinama i vrhunsku tehniku vožnje. Neki naši su ga slijedili, drugi vozili opreznije, ali opet svi smo stigli sretni i nasmijani.
A onda smo konačno morali vikend privoditi kraju. Džaba besplatne mandarine i narovi kraj puta, masline koje mještani marljivo beru, miris mediterana i šum mora, valjalo je nama u hladno Sarajevo, tačnije u Mostar, odakle su krenuli Đani i Eso, u Jablanicu gdje nam se priključio kršni Nermin propustivši zbog nas poziv s planinarima da ispenje Prokletije, ali ipak većina u Sarajevo gdje će svako opet dočekati ponedjeljak.
Dok se ostatak ekipe pakovao, na terasi kraj mora, palmi i maslina čitao sam lokalne novine. Na posljednjoj strani slika bradatog muškarca sa puškom na gotovs i naslov: ''Drama u Sarajevu''. Moj Bože, kuda ide ovaj svijet, a kako li je samo lijep!
