Hodate li 5.000 koraka dnevno? Studija tu naviku povezuje sa sedam godina sporijim kognitivnim padom

Prema saopćenju Mass General Brighama, kod onih koji su hodali 3.000 do 5.000 koraka dnevno kognitivni pad je kasnio u prosjeku tri godine, a kod onih s 5.000 do 7.500 koraka sedam godina. Osobe koje su se malo kretale imale su brže nakupljanje tau proteina u mozgu. Brže su im slabile i kognitivne sposobnosti i svakodnevno funkcionisanje.

Praćeni i do 14 godina

Istraživači su analizirali podatke 296 učesnika Harvardske studije o starenju mozga (Harvard Aging Brain Study), starih od 50 do 90 godina. Nijedan učesnik na početku nije imao kognitivnih poteškoća. Početne nivoe amiloida beta i tau proteina izmjerili su PET snimcima mozga, a broj koraka bilježili su pedometrom koji se nosi na pojasu.

Učesnici su kognitivno testirani jednom godišnje, od dvije do 14 godina, u prosjeku 9,3 godine. Dio njih je ponovo sniman kako bi se pratilo nakupljanje tau proteina.

Veza između više koraka i sporijeg kognitivnog pada pokazala se samo kod učesnika s povišenim početnim nivoom amiloida. Kod njih se sporije nakupljao i tau protein. Statistički modeli pokazali su da je najveći dio koristi od kretanja išao upravo preko sporijeg nakupljanja tau proteina. Kod osoba s niskim nivoom amiloida kognitivnog pada i nakupljanja tau proteina gotovo da nije bilo, pa ni veza s fizičkom aktivnošću nije pronađena.

"Ovo pojašnjava zašto neki ljudi koji su naizgled na putu ka Alzheimerovoj bolesti ne propadaju jednako brzo kao drugi. Čini se da način života utiče na najranije faze bolesti, što znači da promjene mogu usporiti pojavu kognitivnih simptoma ako djelujemo rano", rekao je neurolog Jasmeer Chhatwal, jedan od vodećih autora studije.

Prva autorica, kognitivna neurologinja Wai-Ying Wendy Yau, poručila je da se "svaki korak računa". Dodala je da i mala povećanja dnevne aktivnosti s vremenom mogu donijeti trajne promjene u navikama i zdravlju.

Povezanost, a ne dokazan uzrok

Eef Hogervorst, profesorica biološke psihologije na Univerzitetu Loughborough, nije učestvovala u istraživanju. U tekstu za The Conversation navodi da je uzorak relativno mali i da su ga činili uglavnom bijelci visokog obrazovanja iz SAD-a. Prema njenim riječima, ljudi koji više hodaju često se i zdravije hrane, manje puše i imaju bolje zdravlje srca, pa je teško izdvojiti učinak samog hodanja. Veza može ići i obrnuto, jer rani simptomi bolesti mogu ljude učiniti manje aktivnim. Hogervorst ističe i da se korist nije dalje povećavala iznad 7.500 koraka, što je znatno ispod često spominjanih 10.000.

Autori studije planiraju istražiti koji aspekti kretanja su najvažniji, poput intenziteta i dugoročnih obrazaca aktivnosti, te biološki mehanizam veze između kretanja i tau proteina. Smatraju da bi rezultati mogli pomoći u osmišljavanju kliničkih ispitivanja koja bi testirala vježbanje kao način usporavanja kognitivnog pada kod rizičnih osoba. Studiju je dijelom finansirao američki Nacionalni institut za zdravlje (NIH).