Ona navodi kako su je roditelji uvijek uvjeravali da se ništa loše neće dogoditi, a kada im to ne bi uspjelo bili bi frustrirani. Zbog toga ona želi otkriti roditeljima pet fraza koje su joj izgovorene iz ljubavi, ali joj kao djetetu nisu pomogle da se smiri.
Vjeruj mi, sve će biti u redu
Jain ističe kako joj mamino umirivanje uz ovu frazu nije mnogo značilo, unatoč njenim najboljim namjerama, jer je njeno tijelo drugačije reagovalo.
To je zato što je reakcija na stres ugrađena u naš živčani sistem kao zaštitni mehanizam osmišljen da pokrene reakciju borbe ili bijega na prijetnje. Anksioznost oponaša ovaj odgovor. Kao takvo, kada je vaše dijete u tjeskobi do koljena, brzi tok hemikalija izbacuje se u tijelo radi preživljavanja. Zbog toga je teško jasno razmišljati.
Nemaš se čega plašiti
Frazu "Nemaš se čega plašiti" često možemo čuti i kao odrasli kada želimo uraditi nešto što nikada nismo radili ili jednostavno nismo dugo radili. Iako se možda neće dogoditi ništa loše, jasno nam je da postoji ta neka doza straha koju nosimo sa sobom. Tako je i sa djecom. Anksioznost pokreće strah u umu i tijelu vašeg djeteta. To je lažna uzbuna, ali djeluje vrlo stvarno.
Savjet psihoterapeutaNajčešća greška koju roditelji rade kad pokušavaju natjerati dijete da ih sluša
Dopusti da ti kažem sve razloge zbog kojih se ne moraš brinuti
Trenerica Jain navodi kako bi voljela da je mami mogla reći da sve što govori ima smisla, ali da je njoj u tom trenutku kada osjeća anksioznost veoma teško logično razmišljati.
Obično, kada ljudi osjećaju anksioznost "isključe" prefrontalni korteks (dio mozga zadužen za logiku), jer emocionalna strana "preuzima" mozak.
Prestani biti toliko zabrinut
Kada roditelji više nemaju strpljenja, djeci vrlo često znaju reći da prestanu biti zabrinuti. No, unatoč djetetovoj želji da se prestane brinuti, ono jednostavno ne zna kako to učiniti.
Ne možemo razumjeti zašto si toliko zabrinut
Roditelji često zaborave da su i oni nekada bili djeca pa zaborave da ono što je njima logično i poznato, njihovoj djeci može predstavljati opasnost i stvarati strah. Djeca u u tim trenucima žele da ih roditelji razumiju jer se suočavaju s novim izazovima.
Kada je dijete tjeskobno, osjeća se uplašeno i bespomoćno. Ako se također osjećate bespomoćno kao roditelj, empatija može pomoći u usmjeravanju vaših postupaka. Razumijevanjem djetetovih osjećaja i perspektiva, vaša reakcija na njihove potrebe bit će autentičnija i u skladu s njihovim potrebama.
