nisam znao ovog tipa ali evo malo sam pregledo po internetu i naso dva odlicna intervjua.po meni ustvari po tome on mi zvuci ko super tip tako da se vi svi koji ga kritikujete malo smirite popijte kaficu i recite zeni da vas vise ne tuce jer vam ocigledno ne godi a posto ni ovaj novinar gore izgleda nije bas uradio dobar poso da nam ga priupita neke stvari kao ovi drugi i njemu moj savjet idi vozi taksi malo i to nocnu evo ga jedan: http://www.politika.co.yu/rubrike/intervjui-kultura/t12270.lt.html evo ga drugi: - Moj roman, objavljen 2006. u NJemačkoj, govori o običnom čovjeku i njegovom doživljaju rata. U prvom djelu pričam o dječaku, kroz njega i na najdirektniji način pokazujem i horor rata i lijepe stvari koje su se dešavale u životu koji smo svi mi pokušavali da živimo i tokom sukoba. Tu su i svjedočanstva drugih ljudi koja prezentiraju čitaocima da se užas rata može doživjeti iz različitih uglova. Moj glavni lik u romanu ne objašnjava ono što se zbiva, tako da na čitaocima ostaje da donesu zaključak iz svega onog što ja i moj Aleksandar vidimo svojim očima. Vremenom moj junak odrasta i na kraju dela pred nama je 20-godišnjak koji se vraća u Bosnu, ali koji sada stvarnost posmatra drugim očima, pokušava da premosti ponor, da izgradi most , ali u tome ipak ne uspijeva - objašnjava Saša Stanišić. Priznanja Za magistarski rad na Univerzitetu Hajdelberg Stanišić je 2004. dobio nagradu \"Jirgen Fricenšaft\", a godinu dana kasnije je, tokom studija na Nemačkom institutu za književnost u Lajpcigu, ušao u uži izbor za priznanje koje se dodeljuje mladim autorima. U Klagenfurtu je dobio nagradu čitalaca za priču \"Kako smo se igrali u podrumu\". • Kako je nemačka književna kritika ocenila roman? - Iznenadila me je nagrada i reakcija njemačke publike znajući da je za njemačku javnost ta tema već jako daleka. Mislim da je i za moje izdavače to bio veliki rizik, ali su vjerovali u tu priču, a meni je bilo važno da na pitanja, koja sam nosio u sebi na neki način odgovorim. Srećan sam što je sada moj roman pokrenuo i neke debate o načinu gledanja na rat. To mi je draže nego svaka pozitivna recenzija, drago mi je da je moje djelo pokrenulo ljude da razmišljaju i o svojoj ulozi u ratu. Premijera u Gracu Roman \"Kako vojnik popravlja gramofon\" dobio je prošle godine literarnu nagradu grada Bremena i preveden je na 20 jezika. Mladi autor je započeo i drugi roman. To je ljubavna priča koja se dešava \'70-ih godina prošlog veka, a mesto zbivanja je jedna nemačka pošta. U poslednje vreme, Saša je bio angažovan i u pozorištu, pa s radošću očekuje martovsku premijeru u Gracu. Istovremeno rađa se i jedan njegov novi filmski projekat. • Vi ste u romanu prikazali iznijansiran odnos prema ratu iz ugla \"malog\" čoveka? - Baš tako. Ja sam dao riječ, ne samo dječaku Aleksandru, nego u romanu do riječi dolazi njegova porodica, dede i pradede, čovjek koji je bio u Drugom svjetskom ratu, tu su policajci, ali tu nema nijednog političara. U stvari to je istinita priča ljudi o ratu bez priklanjanja na bilo koju stranu jer sve strane su jednake. To je ujedno i priča o ljudima koji ma gdje da otišli u svijet osjećaju gubitak u duši. Ali i pored te činjenice tu postoje i optimizam, a to je da smo mi svi ipak upućeni jedni na druge - tvrdi talentovani Saša Stanišić.