Prof. dr. David Pettigrew sa Southern CT State University (SAD), koji godinama proučava ono što se desilo u BiH tokom rata, smatra da “sam naziv Republike Srpske implicira da je to teritorij za srpski narod u kojem nesrbi nisu dobrodošli. To je jezičko nasilje jer je taj teritorij RS-a bio nametnut i u područjima gdje su živjeli Bošnjaci i gdje su, u mnogim slučajevima, bili neosporna većina.
Kada je proglašena Republika Srpska 1992, deklaracija o osnivanju u sebi je sadržavala i jezičko i konceptualno nasilje koje će uskoro postati fizičko, kao i nasilje u cilju isključenja ili protjerivanja Bošnjaka sa tog područja. Kao što je dokumentirano, fizičko nasilje sastojalo se od progona, istrebljenja, ubistava, deportacije, nehumanih djela i drugih zločina.
Od Foče do Višegrada, od Srebrenice do Zvornika, od Bijeljine do Prijedora, Republika Srpska je stvorena na temeljima ratnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti. Više od 350 masovnih grobnica otkriveno je na području Republike Srpske, a ljudski ostaci bošnjačkih žrtava još se identificiraju. Nije nam promaklo da su svi lideri-osnivači Republike Srpske optuženi, suđeni i osuđeni za ratne zločine.”
Upravo zbog ovih činjenica Pettigrewu je sporno ono što se kasnije desilo u Daytonu, gdje je RS priznat i gdje je dobio legitimitet: “Iako je Dejtonski sporazum okončao genocidnu agresiju, priznavanje RS-a može se tumačiti i kritizirati kao nagrada za uspješan genocid.
Otuda, potrebno pitanje za međunarodnu diplomatsku zajednicu će biti sljedeće: u našem vremenu, nakon Auschwitza i Treblinke, i uz postojanje Konvencije o genocidu, kako je moguće da genocidna agresija bude nagrađena na ovaj način? Nakon priznavanja u Daytonu vlasti u RS-u su sistematski ustrajavale na aktivnom isključivanju bošnjačke kulture
...Legitimacija RS-a i njegova genocidna ostavština, kao i njegova politička kultura ekskluziviteta koja djeluje i danas su prepreke pomirenju i pravdi.”