(Budući da se radi o nizu postova, admin ima pravo da ukloni iste ukoliko smatra da zauzimaju previše prostora ... Unaprijed hvala.) Dozvolite, jučer sam, čuvši ovu pjesmu, i u kontekstu historije Eurosonga, bio inspirisan napisati sljedeće:
"..mi smo kao stabla drveća u snijegu. Ona prividno stoje na površini snijega, i reklo bi se da se mogu pomjeriti kad ih čovjek lako udari. Ne, to nije moguće, jer ona su čvrsto povezana s tlom. Ali gle, čak je i to samo prividno." (Franz Kafka)
Ljepota duge je u njenim bojama; a, ta svjetlost, tek kada se prelomi u kapi kiše, dolazi do izražaja. To je skrivena ljepota koja se može spoznati tek onda kada se dva faktora života na ovoj planeti—hladna kap vode i tanka linija tople svjetlosti—spoje ili upiju, u trećem—u zraku. To je lijepa zastava satkana od nepobitne istine na nebeskom svodu, koju svako od nas u sebi, i na sebi nosi. A, kad tu dugu na zemlji prelomiš, postaje ono na čemu i od čega se izdigla, ona četvrta karika, faktor....
...Njena kap je samo jedne boje—crvene, pa ljubičaste. Neko dugu nikada ne bijaše vidio i neće je vidjeti, ali je može spoznati…
Evropa je kao duga, čije spektre svjetlosti tek prepoznamo kada poslušamo njene jezike. Ali, ono što spaja ili razdvaja polihromatsku “providnost” Evrope je slična takva svjetlost koju svaki Evropljanin nosi kao dio sebe, a koja zna biti kao i svjetlost, neprepoznatljiva čovjekovom oku. To je identitet, osjećaj pripadnosti, spona, kao most, izmedju svakog ...
... evropljanina i dvanaest malih sunaca na plavome nebu obasjane Evrope. Svako svjetlo nije iste jakosti, pa se može zapitati: Koliko je današnja Evropa prelijepa duga, a koliko providna svjetlost koja dugu obavija?
U Homerovom predanju o Troji, rat se vodio zbog ljepote, i ljubavi prema ljepoti, i mladosti, strasti za slobodom ljubavi—a, u nekoj drugoj konotaciji, i strasti iz pohlepe i požude, iz straha i nesigurnosti, koja ustaljenim načinom djelovanja može odvesti u propast. ...
Pariz je zbog te ljubavi oteo lijepu Helenu od Sparte i pao, a za njim i Troja—a, kroz historiju, i mnogi slični gradovi i carstva. I Evropa, taurusom, ukradena bješe…
... Neko dugu nikada vidio nije, jer svaki svod nebeski nije isti—iako duge ima i biće dokle god je svjetlosti, a i svjetlosti dokle god se duga obavija njome. Ipak, svaka boja, koliko spaja toliko i jedinstvenom čini i razdvaja sebe od ostalih u spektru—a, štaviše, u svakoj ima i više nijansi iste....
... I samo čovjek je može prepoznati i spoznati—jer i druge oči gledaju, ali sve ne mogu da vide i da uživaju u istoj.
Najljepša umjetnost se nekada krije pod plaštom izravnoga—jer, od sunca, ništa ne sija jače—a i ono od trunčice u procjepu zgori, za život čovjeka kao perpetuum mobile. I zaljubljene oči su slijepe isto kao i one koje svjetlost sunca ili “vatre” obnevidi ili spriječi oči da gledaju. Sija li daleko La tour Eiffel?; Dopire li i ta svjetlost do srca? ...
Post scriptum: “Mi” nismo “kao stabla drveća u snijegu.” Mi nismo prividni; nismo statični. Mi biramo da li će grana granu dotaći, krošnja krošnju učvrstiti ili sputati, list list obaviti. (Hvala)