SRPSKI PONOS Ja sam Srbin, srpsko d'jete, Srpska mi je savijest čista; Junačkih mi djeda slava Ko sunašce žarko blista. Ja sam Srbin - tim imenom Vječno ću se ponositi, Spas srpskoga slavna roda, Na srdašcu svom nositi. Od mog roda, sto junaka Pr'jetilo je groma sili, I srpsko su ime mačem Na kamenju bilježili. Pred udarcem njihovijem Tresle su se velje gore, Stupali su vazda smjelo Po mejdanu da se bore. Kamo, kamo Dušan silni? Kamo paša Sokolija? To su dični sinci Srpstva: Ko zv'jezda im slava sija! Ja sam Srbin - gusle imam, Uz njih tio popijevam, I ljubavlju - prema Srpstvu Svoje pjesme zagrijevam, Slavim Marka i Miloša; Slavim hrabrog Djerzeleza: Imam njinu uspomenu, Britki handžar oštra reza. Pa nek mi se dušman javi, Nek na bojno polje dodje; Mene hitac ne prima se, Ne može me rezat gvoždje, Markova je ovo ruka, Topuzinom znade biti; Hamajlija Alijina Od oštra me gvoždja štiti. Ja sam Srbin - srpsko d'jete, Za Srpstvo mi duša gori - Robovaću srpskom rodu, Dok me crna smrt ne smori. Musa Ćazim Ćatic (1899)

OGANJ Iz srpske duše ovaj oganj vrije, Samo za Srpstvo moje srce bije. IZRODIMA Na svetinje svoje, na čast praotaca, Izlili ste otrov svoje mržnje crne. I paklenom svi se predali demonu, Da sa prave staze - na krivu vas svrne. Potomci ste kobni Brankovića Vuka, Narodna vas kletva do vječnosti prati, U knjigu će žizni vaše kobno ime Zabilježit' crnim domovina mati. Rodoljublja čuvstvo zamire u vama, Za svoj narod dragi srca vam se mare, Jer s osmjehom podlim motrite, gdje dušman Blatnjom rukom svojom svetinje vam tare. Musa Ćazim Ćatić (1900)