Od svih antifašističkih spomenika, taj na Tjentištu najviše volim. Ostario je i on, vide se napukline na betonu, ali kada god pročitam natpis na mermernoj ploči koji glasi: "Ovdje počiva 3301 borac sa Sutjeske", osjetim beskrajno poštovanje i tugu. Laka im zemlja.
Sloborno prošetaj obroncima Maglića i Volujaka i zamisli gdje li su.. Najbolje je da to učiniš u večernjim satima, kada se sunce spusti, planine zatamne, a tišina pritisne..
Hm, imaginacija očigledno ne pali. Dadoh ti smjernice, ali aj dobro.. dakle i te kosti nisu tu skupljene sutra poslije ofanzive, nego u godinama poslije rata. Pričamo o šumskom vlažnom području, koje je i dan danas oaza divljine i divljih životinja. Zatim, oni koji su sahranjivali drugove u toku bitke, su i sami možda kasnije stradali.. Ljudi koji su preživjeli Sutjesku nisu smatrali da su heroji, nego da su preživjeli pakao i nikada nisu voljeli da pričaju o tome..
Ako te već zanima priča o Sutjesci evo ti link o jednoj od brigada koja je učestvovala, a u kojem ima i nešto ličnih svjedočenja..
http://www.znaci.net/00001/129_15.pdf
Ti imaš, ali ja nemam je su dva imena na tom spisku moji preci, a plus imam i prijeratnu knjigu koju čuvam za svoje potomke. Ah da.. kad pričamo o kostima, šta misliš da su Nijemci i Četnici radili sa ubijenim partizanima? Dizali im nadgrobne spomenike? Tužno je koliko je malo vremena prošlo, a već gazite po njihovim kostima i njihovoj borbi za opstanak i slobodu.. Neka.. Svakom svoje.. Srećom ima i nas potomaka, koji znamo istinu, a znaće je i naši potomci. Uprkos svemu.
Što se tebe tiče smradu, ne znam koji si đavo ulazio na ovaj članak. Nisi dostojan ni da ga pročitaš, sa tolikom količinom pakosti u duši.
Smradu
Jeste pakost, jer sa druge strane imam oca koji je Ličanin i koji mi je iz prve ruke pričao šta su ustaše radile i tada, a bogme i prije 20 godina jer nam poravnaše sve što smo imali tamo do temelja, iako niko nije ni živio u kući.. I ne trebaju meni nikakvi spiskovi (to zalijepih radi vas koji niste odrasli s tim saznanjima), s kojima se uvijek da manipulisati, ja sam imala svoje roditelje, djedove i bake koji su uglavnom preživjeli.. Kao što rekoh svakom svoje. Ni sva propaganda ovog svijeta ne može nadjačati riječi nekog od ljudi koji me stvoriše, koji su bili akteri događaja, a ne posmatrači.
I nick ti je sranje.
Iskreno, meni se uvijek gadilo svođenje ljudi na brojeve, pa čak i u slučaju popisa poginulih i zato o toj temi nikada i ne govorim, ma o kome se radilo.
Zatim gadi mi se i trgovanje tim "brojkama", a svaka politika je radila baš to i ona prošla i ova današnja.
Mislim da mi svi (ne nas troje nego baš svi..) trebamo malo spustiti lopticu, ostaviti mrtve na miru, ne dirati ih i ne negirati, ali živjeti ako ne u ljubavi, a ono makar u nekom međusobnom poštovanju, a ovaj portal i nije mjesto gdje se može opširno i argumentovano raspravljati o takvim temama.
Ugodno vam veče.
Kažem ja .. preopširna tema, a ovaj klix ima ograničenje veličine teksta što mene ekstremno nervira..
Mnogo je tu varijacija.. Prvo ljudi se nisu evidentirali u opštinama, nego u crkvama. Mnogi crkveni arhivi su tokom rata, a i poslije od strane vlasti FNRJ uništeni. Moj otac kaže da su poslije rata zašli po kućama i popisivali sve iznova. Šta je sa porodicama gdje su svi članovi pobijeni? Šta je sa siročadima, kojih je bio ogroman broj, a koja nisu znala ni vlastito prezime? Sela Krajine i Like su opustjela, a potom je vršeno iseljavanje stanovnika da se popuni Vojvodina, nakog progona Njemaca. U takvim demografskim turbulencijama utvrditi egzaktne podatke je tačno nemoguće. Dakle, nikada se te brojke neće saznati. Drugo, Jugoslavije više nema, a ni jedna bivša republika nema pravi kredibilitet da sama utvrđuje takve činjenice, a da se ne spominje koliko to košta, tako da je ta priča zaista teško ostvariva. Ja se lično držim personalnih podataka na nivou svoje porodice i prijatelja..
