To da se filmovi prave prema životu – opće je mjesto. Nebrojeni su filmski uradci koji su nastali prema dramama ili hororima koje život pravi. I često se kaže da prave drame piše samo život. Međutim, neki dan, našali se jedan moj poznanik – budući da smo mi u BiH zemlja u kojoj je apsurd načelo postojanja, kod nas se živi po filmovima. Kako to, upitah, prilično naivno?! Vrlo jednostavno, uslijedio je odgovor. Posebno je to vidljivo kod mladeži. Posljednjih tjedana i mjeseci filmovi koji nastaju u našim zajednicama (koliko god se netko odmicao temeljna paradigma kolektivnih identiteta u BiH je još uvijek nužno nacionalna) uvelike odražavaju stanje duha. Pa tako, mladi Hrvati su zarobljeni prošlošću, i uglavnom su se sami zapretali u vlastita bespuća povijesne zbiljnosti i ispravljaju nepravde pretrpljene prije više desetaka godina. Ili, kako netko lijepo primijeti, bore se za bolju prošlost. To se odlično vidi i u naslovu i u sadržaju filma Živi i mrtvi, jednoga od najboljih filmova u