Evo jednog simpatičnog i logičnog stava, kojeg je zbilja hrabro ispoljilo jedno naše čeljade, prije nekoliko decenija u jednoj našoj provincijskoj sredini: bijaše umro jedan Bošnjak, deklarirani komunista, čija je obitelj željela da makar minimumu vjerskog učini za svog umrlog. Čovjek je umro noću, a već u ranu zoru, još po mraku, jedan član njegove obitelji došao je pred hodžinu kuću i zatražio domaćina. Pošto je efendija bio otišao na sabah u džamiju, njegova kći je pitala posjetioca što mu treba njezin babo. Nakon izvjesnog skanjivanja posjetilac reče, moleći za diskreciju, da je umro taj i taj, pa pošto će biti ateistička sahrana, njegovi ukućani bi željeli, prije nego se mejjit odnese, da ga okrenu onako kako to vjera i tradicija zahtijeva, a oni, eto, ne znaju kako i u kom pravcu da ga okrenu, kako da to uopće urade? Na to hodžina kći, onako s nokata, odvažno i zdravorazumski reče: „Pošto je taj i taj cijeloga života bio okrenut od bilo kakve vjere, okrenute ga i sad tamo!“