Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, uvijek bio na drugaciji nacin ziv i cudesno lijep, nedoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu koji su ga jednom vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno njegovim rusenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to zapravo znaci? A uvreda, moze li se ona sprati? Hoce li ta bolna uspomena isceznuti vremenom? Kako su se oni koji su ga rusili mogli tome radovati? -Nedzad Ibrisimovic