Što mi je više puna neka stvar ovih "Bosanaca i Hercegovaca" što trpaju Šantića u svoj tor. Evo jedne od njegovih manje-više poznatih pjesama: Što je nebu sunce sjajno, što krepošću višnjeg blista; Što je polju cv'jeće bajno, a cvijeću rosa čista; Što j' sokolu krš i st'jena gdje šstari, gdje se vije. Više koga razjarena čsto ljuta munja bije; Što je orlu smjelog leta ta visina neba sveta, S koje gordo, u prašini, on prezire crva kleta; Što je gori izvor-vrelo, lipe cvjetne, jele vite, I u travi mirisave ljubičice one skrite; Što j' lahoru miris ruža tihim letom što ga nosi, Pa ga milo svakom daje, njim se diči i ponosi; Što je pjesma slavlju milom, što je tici lako krilo, Što je oku vid i svjetlost: to je meni SRPSTVO milo! Kao oganj, vatra živa u mom srcu ono gori! S njime moja duša sniva, o novome danku, zori... Svi oblaci da s' razviju - srdžbe strašne ponajveće, Pa na njega da se sliju, ugasit' ga srcu neće! Da s' njega gorda sila digne, demon... onaj ljuti...