PJESMA O KERUŠI Jutros u košari, gdje sja, šuška niz rogoza žućkastih i krutih, sedmoro je oštenila kučka, oštenila sedmoro je žutih. Do u sumrak grlila ih nježno, i lizala niz dlaku što rudi, i slico se mlak sok neizbježno it tih toplih materinskih grudi A uveče kad živina juri, da zauzme motke, il prut jak izašao je tad domaćin tmuri i svu štenad potrpo u džak A ona je za tragom trčala, stizala ga, kao kad uhode... I dugo, je dugo drhtala ne zamrzla površina vode Pri povratku vukuć se po tmini, i ližući znoj s bedara lenih, mesec joj se nad izbom, učini kao jedno od kučića njenih. Zurila je u svod plavi, glatki, zavijala bolno za svojima, a mjesec se kotrljo tanki i skrio se za hum u poljima. Nemo, ko od milosti il sreće kad joj bace kamičak niz breg, pale su i njene oči pseće kao zlatni sjaj zvezda u sneg.