Hej grbavice, rano ljuta
Pritisla me teška tuga
Na trenutak, i pomislim
Da si sada neka druga
Hej grbavice, bolna si mi
Iz daleka gledam ulice tvoje
Tamo su slike, djetinjstva moga
Tamo je sve što je moje
Ko život cijeli
Miljačka dijeli
Mene od krila tvog
I ne znam kad' ću
Al' znam da ću
Doći do doma svog
Al onda Zeljin, stadion gledam
Vidim ponos tvoj
Život ću dati, al' tebe nedam
Jer ti si život moj
Ne budi tužna
Kad čuješ pjesmu
Bol što naša srca lomi
Jer svaki od nas
Što pjesmu pjeva
Do zadnjeg se za tebe bori
Zbog toga bola
Dok sa Bristola
Na tebe gledamo
Zbog ove pjesme
Nazad se nesmije
Nikom te nedamo
PJESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno,
i lizala niz dlaku što rudi,
i slico se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi
A uveče kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak
izašao je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo, je dugo drhtala
ne zamrzla površina vode
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom,
učini kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljo tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće
kad joj bace kamičak niz breg,
pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.