Kolonizacija Kosova nealbanskim stanovništvom, a prvenstveno Srbima, planski je sprovođena od strane beogradske vlade u periodu između dva svetska rata. Kolonizacija je započela odmah nakon pripajanja Kosova Kraljevini Srbiji i delova Metohije Kraljevini Crnoj Gori u prvom balkanskom ratu 1912. i nastavljena je tokom perioda Kraljevine Jugoslavije, od 1918. do 1941. godine. Kolonizacija Kosova je imala naglašeno nacionalnu notu i njome je „anacionalni elemenat” trebalo zameniti „zdravim nacionalnim elementom”.[1][2] Paralelno sa srpskom kolonizacijom, tekao je proces prisilnog iseljavanja Albanaca sa Kosova.[3] Između 1912 i 1941. godine, na Kosovo je naseljeno između 60.000[4] i 65.000[5] kolonista. Preko 90% ukupnog broja kolonista su činili Srbi sa raznih krajeva Jugoslavije (uključujući i Crnogorce).[6]
Tokom balkanskih ratova, Kosovo i Metohija su pripojeni Srbiji i Crnoj Gori. I pored masovnih prisilnih iseljenja kosovskih Albanaca (od 1912-1914 je iseljeno 281.747 ljudi[10]), oni su i dalje na Kosovu činili većinu stanovništva.[11]
Nakon Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, beogradska vlada je započela opsežan program kolonizacije Kosova, dajući prednost bivšim vojnicima ili pripadnicima četničkih odreda.[13] Namera je bila da se nasele „nacionalno zaslužni i provereni elementi”, tj. ratni dobrovoljci, četnici, žandarmi, graničari, optanti, izbeglice i partijski aktivisti.[14] Kolonisti su regularno snabdevani oružjem preko Saveza agrarnih zadruga.[9] U brdovita albanska naselja kolonizovani su najpre Crnogorci, jer se smatralo da su bili kulturno najsličniji Albancima. Osim toga, oni su se bez mnogo straha useljavali u konfiskovane kuće kačaka „ne brinući mnogo ni o mogućoj osveti, niti o tapijama”.[15] Kolonisti su u početku masovno dobijali zemlju koja je oduzimana od vlasnika sa regularnim papirima.[9] Veliki broj kolonista je useljen u kuće Albanaca koji
PRIKAŽI ODGOVORE (1)
Prikaži sve komentare (117)